Halucinacija cjelovitosti - dualnost vs. kontinuum

Halucinacija cjelovitosti - dualnost vs. kontinuum

Autor Lena Franolić

Postoji nešto u tradiciji zapadnjačke umjetnosti što služi izgrađivanju preferiranog oblika, vizije ideala ( govoriti ću ovdje o tijelu iako smatram da problem seže i dublje, i dalje od umjetnosti), a radi se o dualnosti. Ova tradicija, kako je to identificirao Kenneth Clark, stvara skup konvencija o tome kako bi tijelo trebalo izgledati. Sklapa najidealnije fragmente u super-idealno, bezgrešno (ili ti bez greške), uvijek savršeno sređeno tijelo.

Djelo suvremene umjetnice, performerke Orlan bavi se kritiziranjem tih estetskih sistema koji takav vid ljepote nameću kao prirodan. Ona u svojim performansima, satelitski prenošenim u galerije svijeta do očiju publike u živo, svoje tijelo podliježe operativnim zahvatima plastične kirurgije, koristeći tako upravo najizravniji alat transformacije tijela, slugu sistema protiv kojeg se bori. Ključ je ideje abnormalnoga u njegovoj relaciji sa normalnim, i samo normalno kao takvo zapravo ne bi imalo baze na kojoj bi počivalo kada se cijelo vrijeme ne bi potvrđivalo dovodeći se u odnos sa, i ukazujući na ono abnormalno.

U suvremenom društvu, dominantnoj kulturi još je uvijek prisutna centralizacija normalnosti te simultana marginalizacija svega različitoga.
Smatram da ova dualnost zapravo nije prirodna. Granice nikada nisu prirodne, već uvijek politički projektirane, stvorene da bi se nešto odvojilo od nečega, jedno izvuklo na svijetlo, a ono drugo gurnulo u pozadinu.
Ovo nalazimo u Michael Bakhtinovoj grotesknosti, gdje u djelu Rablais and his world opisuje karneval ikarnevalesknost kao periodično uzdrmavanje postojećeg poretka od strane puka u vrijeme karnevala u 16.st. Karneval – eng. carnival – fr. carne vaut – meso vrijedi. Bakhtin za najmoćnije mjesto socijalne promjene u svom grotesknom realizmu smatra tijelo, što Orlan svojim operacijama nastoji postići. Usmjerava pozornost na brisanje granica svoje tjelesnosti, na povezanosti i utjecaje društva, okoline na njezino tijelo, tako da se ona otvara, rasplinjuje okolini te simultano u sebe unosi tu istu okolinu koja svojim utjecajem oblikuje njezinu pojavu. Privilegiranost nje kao umjetnice, rasno i klasno privilegirane ovdje se očituje u tom njenom brisanju granica, koje se manje privilegirani ljudi toliko bore da zadrže, jer naravno nije isti odnos prema granicama tijela onog koji još od rođenja posjeduje svoju autonomiju i onog što ih je nekom vanjskom silom, nasilnim uplitanjem okoline izgubio. Povezanosti nisu toliko revolucionarne kada su granice izbrisane protiv tvoje volje, ili nedostatka snage da ih zadržiš. Za Deleuze i Guattari u A Thousand Plateaus, poziv da tijelo nije stvoreno odbijanjem povezanosti s ostalim tijelima ili jednostavno izopćavanjem prezrenog, već kroz različite povezanosti, pokrete, intenzitete i tokove između stvari i ideja.

Ova priča o dualnosti ima i svoju mitološku alegoriju u mitu o Meduzi. Meduzu Lennard J. Davis u Visualizing the disabled body: The classical nude and the fragmented torso suprotstavlja Veneri kao utjelovljenju ljepote i privlačnosti.
Meduza je jedna od triju sestara Gorgona, nemani Dalekog zapada, ona jedina smrtna. Nekoć predivna božica mora od Atene pretvorena u čudovište sa zmijama na glavi i pogledom koji okamenjuje, zbog toga što je imala seksualan odnos sa Prometejem na jednom od Ateninih hramova. Atena ju je zato kaznila i kaznu upotpunila naredivši Perzeju da ju ubije. Perzej omamljuje Meduzu svojim ispoliranim štitom (u funkciji ogledala) što umanjuje moć njenog pogleda (valjda zato što je tako taj ubojiti pogled reflektiran natrag k noj samoj, ili zato što je sebe kao čudovište vidjela u ogledalu te tako spoznala svoju stvarnost, spoznaja nikada nije laka…), te joj omamljenoj odrubi glavu koju potom odnese Ateni, kojom ona okiti svoj štit.

Paul Diel u Le symbolisme dans la mythologie greque navodi da Meduza simbolizira sliku osobne krivnje, sliku izobličene slike o sebi, pretjeranosti krivnje.
Djelo Mary Duffy proučava pogled javnosti na osakaćeno tijelo nizom fotografija Cutting the Ties that Bind iz 1987. gdje poput Venere Miloske stoji zaogrnuta velom, golih grudiju na prvoj od fotografija, a tada veo pada i javnost se suočava sa njenim tijelom bez ruku. Ovdje ona ističe da želi razgolićivanjem sebe, pokazujući svoju intimnu stvarnost, okrenuti ogledalo, učiniti ono što je u drevnom grčkom mitu Perzej učinio Meduzi. Samo što je ovdje otrovan kameni pogled uperen u nju od očiju javnosti njenim razotkrivanjem, otkrivanjem svoje duše, svoje stvarnosti, kao ogledalom povraćen da okameni gledatelja koji spoznavši svoj urođeni strah od promjenjivosti, nestalnosti, fragmentarnosti tijela biva skamenjen. Meduzin je pogled preusmjeren iz objekta strave u subjekt – promatrača koji suočen sa svojim strahom okamenjuje…sebe.

Pogled je zasigurno moćan alat promatrača. Podjela filmske teoretičarke Kaje Silverman u The Female Grotesque između termina look i gaze kao različitosti pogleda nam ovdje može biti korisna. Za razliku od look-a, gaze-a u prvom planu ima željenu subjektivnost figure od koje dolazi, subjektivnost koja se usredotočuje na nedostatak, bez obzira da li je taj nedostatak priznat kao takav. U Bakhtinovom karnevalu nema prostora za anonimni gaze. Svatko je jednako impliciran, aktivno žudeći subjekt. U karnevalu nema neaktivnih glumaca, tako da oni koji gledaju moraju uvidjeti da su gledani. Ovu sveobuhvatnu implicitnost Orlan u svojim performansima nije u potpunosti postigla. Postignuće sveobuhvatne implicitnost moguće je samo u potpuno horizontalnom razmjenjivanju informacija, u kojem je svatko promatrač jednako kao i promatrani, subjekt kao i objekt.

Ovaj strah od fragmentiranosti s kojim se promatrač suočava je urođeni strah koji se očituje u samom sagledavanju Venere Miloske od strane povjesničara umjetnosti koji ju poput ljudi što su im udovi amputirani, nastoje upotpuniti fantomskim udovima.
Ovo je mehanizam obrane, mehanizam odvraćanja pogleda od onoga što nas zastrašuje (što Orlan proučavaprojecirajući svoju krvareću vaginu uz video snimke gledatelja i njihovih reakcija u A Documentary Study: The Head of the Medusa…), a to je naša ranjivost, naša moguća fragmentacija.
Pokušaji kritičara da zadrži tijelo u nekakvo sistematičnoj cjelini su u stvarnosti bazirani na represiji fragmentarneprirode tijela.
Za Jacques Lacana u Ecrits: a selection, najranije je upravo iskustvo fragmentarnog tijela. Dijete upoznaje svoje tijelo kao odvojene dijelove i turbulentne pokrete. Za dijete je tijelo asamblaž ruku, nogu i površina. Proces izgrađivana ličnosti upliće nasilno sažimanje ovih fragmenata kroz halucinaciju cjelovitog tijela. Vidjevši svoje tijelo u ogledalu, dijete upoznaje tu sažetu sliku sebe. Ova je identifikacija stvaranje identiteta, obrane od kaotičnog,fragmentarnog tijela.

Fragmentarno tijelo, tijelo u dijelovima susrećemo u stvarnosti, snoviđenjima i umjetnosti od Hyeronimusa Boscha do HR Gigera i njegovih biomehanoida,u The Mystery of San Gottardo. Ističem da ova fragmentacija upliće idematerijalizaciju, rastvaranje, raspadanje tijela opisanu u radu Jo Spence, Putting Myself in the Picture: A Political, Personal and Photographic Autobiography (1986.) gdje ona opisujući stadije raka dojke koje prolazi dovodi u pitanje pretpostavke o starenju i ljepoti, društvenom utjecaju na tijela koja nastanjujemo. Lori Demarre bavi se fotografskom terapijom gdje se njene klijentice suočavajući se sa svojim tijelima, suočavaju sa svojom psihom, uče prihvatiti tjelesnu prolaznost. Svim silama borimo se, odvraćamo pogled, u strahu od moguće promjene, spoznaje vlastite nepostojanosti, ranjivosti, necjelovitosti.

Tijelo je konstrukcija koja se drži zajedno radi upornosti volje, stoga i postoji prijetnja fragmentacije, jer granice koje to nisu same po sebi, već su zapravo izmišljene, potrebno je potvrđivati cijelo vrijeme, da bi se zadržao status quo, konstrukcija identiteta održala na okupu, te je upravo zbog toga svaki naš pokret, svaka gesta i misao korak ka onomu budućem. I toga se bojimo. Vlastite promjenjivosti, kao i vlastite moći utjecanja na, ali i determiniranosti unutar stvarnosti.
Fizička je, kao i psihička materija pod utjecajem društva, okoline. Oblikujemo se svakim proživljenim trenutkom.
Treba odbaciti dualnost (ostavimo binarno kompjuterima), i prihvatiti kontinuum,
našu promjenjivost, različitost i ranjivost. A u norme neka se ukalupljuju industrijski proizvodi, njima sunamijenjene, za njih osmišljene. Jer koga bi se među nama moglo nazivati normalnim? 

| Ostali servisi ...