Intervju s Ivanom Vukšić

Intervju s Ivanom Vukšić

Autor Zana Šaškin

U ugodnoj atmosferi, u unutrašnjosti starog HŽ vagona, okružena kantama boje i sprejevima, vodila sam razgovor s Ivanom Vukšić, izrazito pristupačnom i simpatičnom dvadesetdevetogodišnjakinjom, vrlo elokventnom u izlaganju svojih ideja i stavova, koja stoja iza građanske inicijative Centralna jedinica i akcije stvaranja murala u Branimirovoj ulici u Zagrebu. Razgovarale smo o akciji Muzeja ulične umjetnosti, ideji i ljubavi prema street artu, stanju u Hrvatskoj kulturi, te kako je to biti inicijator jedne ovakve ideje koja, osim što ima puno sljedbenika, jednako tako privlači i mnoge ‘hejtere’ i nailazi na nerazumijevanje za temu u kojoj Zagreb ionako kasni tridesetak godina za ostatkom svjetskih metropola. Ivana kaže da je ovo, iako nije kasno, ipak Hrvatskoj zadnji vlak za pozicioniranje na svjetsku urbanu scenu.

Z. Š.: Mene osobno zanima problematika ulaska street arta u galerije, pa me stoga zanima i zašto je ovo nazvano baš Muzejem; jer zna se što je muzej u klasičnom smislu, pa čemu takav odabir, odnosno takva klasifikacija, i da li je ovo uopće u duhu street arta kojeg je ideja uglavnom da je ilegalan, subverzivan i dosta prostorno vremenski određen, bilo da je kritika sistema ili nekog aspekta popularne, mainstream kulture. U tom smislu koliko je ovo street art u tom pogledu, a koliko je neka legalna narudžba, koju bi možda više pozicionirala između pravog street arta na ulici i galerijske umjetnosti, dakle ovo jest vani, ali je apsolutno legalno, dozvoljeno i naručeno, možda ne tematski, ali je s neke strane ‘odobreno’. Ali dobro, možemo početi čisto pričom o pozadini, kako je došlo do inicijative, tko stoji iza toga, kako ste birali radove, itd.

I. V. : Organizator je Udruga građana za promicanje kulture Centralna jedinica. Ona je osnovana prošle godine, negdje u 9. mjesecu. U principu smo osnovali udrugu jer smo imali više projekata koje smo htjeli raditi, pa je ideja bila da idemo polako, da vidimo što će ispasti od toga. Prije tog sam radila u Komakinu kao producentica televizijskih reklama i radila sam neke filmove, i onda mi je sve to dozlogrdilo i taman mi je isticao ugovor u to vrijeme, pa sam odlučila da to više ne želim. Međutim, nakon prvotnog zanosa slobodnim vremenom krenula sam pisati tu ideju koja mi se ful dugo vrtila po glavi, zato što sam veliki ljubitelj street arta...

Z. Š. : Oprosti, a završila si što? Mislim da li ti je to dio struke ili... 

I. V. Završila sam novinarstvo. To sam studirala i nikada se time nisam bavila, još dok sam bila na faksu počela sam raditi za Zagreb film festival, tamo sam bila godinama, i onda je jedna stvar vodila drugoj...sve se uglavnom vrtilo oko neke produkcije i kulturnog managementa. I uglavnom, tako sam ja sjedila za svojim kompjuterom, i tipkala, tipkala, tipkala, onda razgovarala s nekim prijateljima, što, kako, na koji je način nabolje to oblikovati, kako da krenemo, i onda se to iskristaliziralo u ovo što jest danas – kao 'ajmo krenut s Branimirovom.

Z. Š. Evo kad smo već kod toga, znaš li koja je uopće povijest Branimirove, što je bilo ispod, kako je prvi put baš tamo došlo do stvaranja grafita i sve to?

I. V.: Da, prvo je bilo prije 23 godine za vrijeme Univerzijade, u organizaciji HDLU-a, u principu, mislim da oni nisu imali natječaj nego je to išlo na poziv, jer grad nije imao novaca, a trebalo je kao urediti grad za Univerzijadu pa su skužili da će im to biti najbrže, najefikasnije, da će s najmamnje novaca to napraviti. I to je rađeno prije 23 god. Ja sam, kada smo mi kretali u ovu akciju, probala iščeprkat neke stvari, ali sam skužila da je to u kolektivnoj memoriji potpuno nestalo. Išla sam u NSB tražila u tamo nekim njihovim arhivima nek novine, bilo što, jer HDLU, njihova arhiva, sve je u rasulu...tako da nisam našla nešto posebno, da sam imala više vremena vjerojatno bi krenula čačkati po tome, ja sam u biti samo malo zagrebala po površini, u principu svi znaju da je Knifer imao svoj meandar, ali bilo je još dvoje ljudi kojima se ne mogu sjetiti imena...ja sam došla u Zagreb taman te godine '99 kad su oni prefarbavali te grafite, prije tog se u biti sjećam, tu je bilo neko stablo s jabukama, nešto crno-bijelo...I onda je '99 HDZ imao akciju, nešto tipa 'borba protiv zlouporabe droga' i onda su Lunar i grafiteri radili ove grafite, i eto sad je 11 godina već prošlo od toga. A kako smo uopće došli na ideju tog muzeja, osim te moje neke ideje, gledali smo zašto je Zagreb tako učmao grad, zašto svi govore da je Zagreb dosadan, da se ništa ne događa...što to imaju, ne znam, u regiji primjerice Ljubljana ili Beograd, ili ako se makneš dalje, bilo koji veliki europski grad, a Zagreb nema i zašto je to tako. Jer moje je stajalište bilo da u Zagrebu živi puno zanimljivih i kreativnih ljudi koji rade super stvari, i zašto se to nikako u toj nekoj vibri grada ne osjeća. Jedna je stvar, o kojoj se može razglabati, to kako se u Hrvatskoj vodi kulturna politika, a to je već problem za sebe. Ljudi se već godinama bore za tu neku nezavisnu scenu, sve ono u čemu država nema pedeset posto vlasništva, i pomaka sigurno ima, ako gledaš sad i unazad deset godina, ali sve je to vrlo zatvoreno i nekako čudno. I ja sam, kad sam krenula s ovim, razmišljalja pa za koga ja ovo radim, kolikom broju ljudi će to biti interesantno, je li to sad krug od mojih deset prijatelja i njihovih još sto prijatelja, ili će to sad stvarno naići na neki širi odjek. I u principu, baveći se s tim problemom Zagreba kao takvog i vizure ovog grada, to se nametnulo kao najbolje rješenje. Kao 'ajmo to, 'ajmo bit na ulicama' zato što je neelitistički, zato što je dostupno svima. Ljudi se boje 'klasične' umjetnosti i galerija, pogotovo ova današnja moderna umjetnost koja je otišla ful daleko, ljudi to ne razumiju, gledaju nešto a ne znaju jel' im lijepo il' im je ružno i uopće kakva je poruka iza toga. Prije su u onim stariji razdobljima, tipa renesansa i to znali s čim barataju, što gledaju, danas imaš tu auta koja vise sa plafona, i kao - šta sad to znači. I ljudi onda imaju strah od toga, osjećaju se glupima jer to ne razumiju i neće da idu to gledati i za koga onda svi ti ljudi rade.

Z. Š. : OK, ajmo se sad vratiti konkretno na projekt, tko stoji iza svega, ideja, koncept...

I. V. : Da, eto tako je krenulo sve to i s Branimirovom. Naravno financiranje je uvijek najveći problem, i sad kad me ljudi pitaju što je moderno u street artu i koje su razlike u Hrvatskoj i u svijetu, ja mislim da tu nije problem manjka kreativnosti nego manjka novaca. Da bi čovjek radio bilo što spektakularnije ili većih dimenzija mora imati nekog tko će to financirati, jer te stvari koštaju, i materijali također koštaju.

Z. Š. I onda ste raspisali natječaj kojim bi ljudima omogućili financijsku potporu za takve neke radove? 

I. V. : Onda smo razmišljali što ćemo sad s tim, kako ćemo, da li da mi zovemo svoju ekipu koju znamo i za koje znamo da su super, ili ono 'ajmo stvarno vidjet tko se u Hrvatskoj time bavi, tko bi se u Hrvatskoj time želio baviti, i 'ajmo napraviti neku bazu podataka ljudi da vidimo tko nam je super i koga sve možemo zvat, da uopće vidimo kakva nam je početna točka, tj odakle krećemo. I zato smo mi u biti napravili javni natječaj, upravo radi toga, da vidimo koja je situacija, gdje stojimo. Jer svi znamo koji su ljudi najproduktivniji; Puma, OKO i njih par oko njega, i to je u principu to, grafiteri su jedna sasvim druga priča, oni konstantno rade već skoro 20 godina i to je jedino što se moglo vidjet na ulici dok se nisu pojavili ovi mlađi koji su eto pokrenuli neki taj mlađi val. Nismo htjeli davat nikakve teme, upravo jer bi se javio ovaj problem, znali smo da će ljudi komentirati u stilu 'a ne možeš ti tako, sad je to organizirano, nije to to' itd. U principu što je naša želja; street art je postojao prije ovog muzeja, postojat će i van ovoga muzeja. Ono što mi u biti želimo jest da kroz naše akcije tu kreativnu energiju kanaliziramo da bi nešto u gradu promijenili. Znači to je u principu to, mi uličnu umjetnost ne institucionaliziramo, mi radimo s umjetnicima da bismo poboljšali sliku grada u odnosu na ovo što imamo danas. Konkretno sad Branimirova, dalje recimo Novi Zagreb, da bi donijeli neki kulturni sadržaj, jer u tom dijelu grada živi jako puno ljudi, a jako je malo kulturnog sadržaja proporcionalno broju stanovnika. Za te nove projekte nećemo više raditi javne natječaje. Već i sad nam se javilo jako puno ljudi tako da će u principu biti dovoljno da kroz svoje kontakte surađujemo s ljudima koji su nam super. S nekim ljudima smo ostvarili super kontakt i vidjeli potencijal koji oni nude, tako da ćemo s njima sigurno nastaviti raditi. I ovaj zid je ogroman, da smo mi htjeli da tu budu samo najbolji radovi ne bi ga, iskreno, nikad popunili. Znači, ima tu i radova koji možda estetski ne mogu parirati nekim drugima, vidi se razlika između onih koji su top i onih koji su možda malo manje...ali nama je ovdje bilo zanimljivo i da pokušamo regrutirati neke nove ljude, znači ljude koji dosad iz xy razloga nisu nikad crtali na ulici a znaju crtati i imaju nešto za reć.

Z. Š. : Zašto ste ga nazvali baš muzej? To je onako dosta institucionalizirano, i možda staromodno za neku ovakvu vrstu umjetnosti.

I. V. : Zato što je to u biti anti-muzej i zato što je užasno nerviralo Branka Franceschija što se zovemo muzej (smijeh) gdje smo imali cijelu raspravu oko toga, i rekli smo samo da ćemo se zvati onako kako to nama odgovara.

Z. Š. : Kako bi ti ljudima definirala tu razliku između street arta i grafita? Za nekog tko se, primjerice, nikada nije susreo s tim, ili to ne zna. 

I. V. : Pa grafiti su jedna tehinka ulične umjetnosti.

Z. Š. : Pitam zato jer ljudi vjerojatno većinom kada govore o grafitima imaju jednu ideju u glavi u koju ulaze i različiti natpisi od 'xy volim te', do navijačkih slogana, psovki, itd do 'klasičnih' grafita koji se uglavnom bave tipografijom i koji su stilski razrađeni, a sreet art im je možda kao već nešto drugo, ima tu neku čudnovatu riječ art al im nije baš jasno... 

I. V. : Pa u principu tu se kao nešto razlikuje, al grafiti su bili prva stvar koja se pojavila u Americi i onda je došla u Europu i tako je od te neke ekipe nastao ovaj oblik street arta, tj ulična umjetnost. Grafiti su uvijek neki tekst, koliko god to čudno zvučalo.

Z. Š. : I ja sam, dok sam iščitavala o street artu i gledala tako neke filmove, dokumentarce itd, skužila da u biti postoji ta razlika, tj kao neke dvije struje, grafiti koji su jači u Americi, imam osjećaj, pa koji su onda, kada su prešli u Europu, s likovima poput Blek le Rata, prerasli u ovo što mi znamo danas kao street art, dakle stencili i drugi oblici intervencija. Možda griješim, nisam neki poseban insajder, više ovako zaljubljenik, ali eto...

I. V. : Da, recimo meni je isto bilo zanimljivo kad smo kretali u ovaj projekt, zašto toga nema u Zagrebu. Ljudi su prije radili intervencije, Kožarić je recimo bacao sijeno po Stradunu, bojali su Peristil, postojale su neke akcije 60ih, 70ih gdje su se umjetnici izražavali baš direktno na ulici, i onda je to jednostavno nestalo. A kad se ide iz nekog promišljanja, ljudi to uglavnom rade iz nekog nezadovoljstva, iz nekog bunta, jer žele da to svi vide. Pa jel moguće da su hrvatski umjetnici zadovoljni, to je sad neki paradoks...
Tu je sa strane stajao jedan od umjetnika, čekajući da se pojavi sunce, pa se, slušajući naš razgovor nadovezao na Ivanu: 'Mislim da je glavna stvar zašto tog nema u Hravtskoj – zato što su slabe urbane sredine. Ti moraš imati evoluiranu, i degradiranu, jaku urbanu sredinu da bi uopće mogao imati neki kontekst za to. A Kožarić i ovi, nisu to imali ali si u dalje htjeli ići na ulice, al to nije taj street art koji se sad pojavio, to se pojavljuje baš u žestokim urbanim sredinama.'

Z. Š. : Da, to ide jedno s drugim, fali nam i razvitak neke jače subkulture, što onda povlači jedno drugo... 

'Bystander': Pa da, i gdje ćeš ti u Zagrebu naći neki prostor u kojem možeš raditi što hoćeš, da te nitko ne kontrolira. Teško.
I. V.: Da, al ono što je jedan od naših, nadamo se budućih, projekata, baš to što je on sad spomenuo – Zagreb ima užasno puno prostora koji su u vlasništvu grada i u kojima se ništa ne događa i koji čekaju ili rušenje, ili neku prenamjenu, ili su neko zaštićeno dobro, ali dakle sve je uglavnom propalo, ima samo zidove okolo, nema krova, itd. Takvih mjesta ima i po centru, a kamoli kada se ide dalje od tog, u šire područje.

Bystander: Dakle ako se napravi dobra strategija osvještavanja da su to prostori koji su iksoristivi za ovakve operacije...

I. V. : ...to je ono što mi želimo u biti s takvim akcijama – osvijestiti u široj javnosti to koliko tih prostora Zagreb ima. Eto mi se sad nalazimo tu blizu tvornice Gredelj, koja zauzima sve ovo tamo do Vukovarske, to je ogroman, ogroman prostor, tvornica se preselila u Vukomerec i grad je to kupio. I sad, grad čeka nekog investitora da otkupi to od njih i da tu sagradi stambeno-poslovni prostor. To će se dogoditi za pet godina, ako uopće, dok netko dođe, kupi, dok dobije sve dozvole i krene graditi, u najboljim prognozama za najmanje pet godina...znači svo to vrijeme svi će ti hangari tu stajati prazni. Ogroman prostor. Nekad je Zagreb imao svoju umjetničku koloniju, znači neki mali atelje, prostori, ima to još tamo negdje na Peščenici, na rubu grada. A zašto ne bi bilo nešto takvo usred grada, da ljudi mogu dolaziti na rezidencije, da postoje i neke spavaonice, da ljudi mogu dolaziti tu, da imaš poluotvoren atelje, da javnost može doći unutra. Ili recimo, to što bi mi radili u gradskim prostorima, bile bi kao privremene galerije, zvali bi ekipu odavde, iz regije i okolo, nešto slično kao što su radili u New Yorku u onoj zgradi u 11th Street, znači taj đir.

Z. Š. : Kao što je slučaj, recimo, sa skvotom u Ljubljani. 

I. V. : Tako nešto, da. Kao da se stvori neki novi svijet kao na ulici, dakle nema vrata, nema lokota, nema zaštitara, ništa, bilo kad i bilo tko može doći unutra.

Z. Š. : Što je s Medikom recimo? Jeste li ikad razmišljali o takvom nekom povezivanju?

I. V. : Kad smo pričali s nekim ljudima, kao javite se ovima, onima...mi smo u principu htjeli krenuti, tj. htjeli smo imati 'clean start'. Ja sam osobno supporter i imam prijatelje svugdje, ali mi smo htjeli krenuti čisti, od samog početka, jer ljudi o njima već imaju neko formirano mišljenje, bilo ono pozitivno ili negativno. A mi se nismo htjeli politizirat, a neke od tih udruga su više ili manje vezane uz politiku i ta događanja, a mi nismo u tome. Želimo da ovo bude jednako otvoreno premo svima jer nam je jedino bitno približiti se što većem broju ljudi, od onog najbanalnijeg – sviđa mi se ili ne sviđa mi se, do suradnje i komunikacije. Ovi ljudi koji žive tu u Branimirovoj recimo, ja dajem desnu ruku da će njima bit drago što se ovo napravilo, jer kad otvore prozor ne moraju gledati one stare sive grafite nego neke nove boje, bez obzira sviđaju li im se grafiti ili ne.

| Ostali servisi ...