Izložba Milene Mikulandre
Izložba Milene Mikulandre
Autor Elvis Krstulović
U svojoj posljednjoj knjizi "Svijetla komora" Roland Barthes se dao u "potragu" za fotografijom (po sebi) i za svojom (nedavno preminulom) majkom. Odlučio se da ga u toj potrazi vodi privlačnost koju za njega osobno ima neka fotografija, vjerujući da će ustanovi li što je to što posjeduje fotografija, a što nema niti jedan drugi medij, što ga to "ubada" kod pojedine fotografije, otkriti i genij fotografije. U fotografiji njegove majke kao djevojčice, autor je za sebe uspio pronaći oboje - vlastitu majku i genij fotografije. No pored ostalih koje možemo naći u knjizi, Barthes izostavlja tu prijelomnu fotografiju uz objašnjenje kako ta fotografija za čitatelja ne bi imala taj "ubod" koji ima za njega.
Skulpture predstavljene na ovoj izložbi nastaju na samom početku autoričinog umjetničkog razvoja. Nastaju kao posljedica slične "potrage" - potrage za skulpturom i sjećanjem na Brata (kao djeteta). Napori autorice koncentrirani su na prisjećanje prizora iz djetinjstva procesom apstrahiranja izraza svog Brata u to vrijeme kroz kiparska istraživanja. Kiparica će tako koristiti različite materijale, od terakote i drveta, modernog pleksiglasa pa sve do tkanine kojom izrađuje mekane skulpture tehnikom ručnog šivanja, koje dobivaju svoj oblik tek napunjene "stiroporom" u granulama. Nije se na odmet prisjetiti da se takav granulat koristi kao zaštita pri pakiranju krhkih predmeta.
Skulptura "Detalj" napravljena tom tehnikom zapravo je "blow up" detalja Brata kako bi se otvorio prostor za interaktivnu, taktilnu komunikaciju s publikom - pokušaj otvaranja kojeg će na razini prostornog rasporeda i multiplikacije učiniti i rad "Anđeli". Prizor "dežmekastog" brata s "iksericama" služi autorici kao osobni simbol "čuvara djetinjstva" kojeg kroz različite materijale ponavlja i razrađuje. Ova točka Mikulandrinih skulptura postoji, naravno, samo za nju kao što "ubod" na izostavljenoj fotografiji postoji jedino za Barthesa. Iako je taj "ubod" potencijalnom promatraču/ ici nedostupan, skulpture uspjevaju u svojoj namjeri prenijeti svojevrsnu sjetu. Sam način izrade je jednostavna i nepretenciozna obrada različitih materijala koja odaje dojam gotovo djetinje igre. U ponekim izraženije figurativnim skulpturama Brata, prepoznajemo sličnost sa znakom proizvođača automobilskih guma "Michelin" što cijeloj priči dodaje blagotvornu dozu humora.
Da li se posezanje za (odsutnim) prizorom iz djetinjstva, te upornim istraživačkim kiparskim pokušajima dozivanja, uprizorenja tog djetinjstva trebaju čitati u ključu melankolije? Ako je tako, njezine brojne, male skulpture anđela nesumnjivo će prizvati u sjećanje krilatog genija s glasovite grafike Albrechta Dürera koja je prikladno, također nastala neposredno nakon smrti umjetnikove majke. Postupak multiplikacije dovesti će skulpture anđela na razinu osobnog simbola žudnje za izgubljenim vremenom. Je li melankolija Mikulandrinih skulptura odgovara osjećaju života kao "istodobno prekrasnog i užasnog"? Jesu li njeni pokušaji očuvanja odsutnog, ona vrsta napora unaprijed osuđenog na neuspjeh? Ta pitanja ostaju na promatraču/ici da prosudi. Ambivalentnost u ciklusu skulptura Milene Mikulandre, razigranost i djetinja lakoća s jedne strane te sjeta i melankolija s druge, ono su što ih čini karakterističnim.
Daleko od traumatičnih autobiografskih skulptorskih ostvarenja poput onih Louise Bourgeois, Mikulandrina posezanja u vlastito djetinjstvo također su primjer jednostavnog pokušaja uspostavljanja svog kiparskog identiteta temeljeći vlastiti izraz na emocijama i trenucima koji su je formirali kao osobu.
Dodajte svoj komentar
Objavi na društvenim portalima:
