Kontejner

Kontejner

Intervjuirale: Ana Kovačić i Zana Šaškin

1/6 

 

1. Kojim nazivom definirate vlastito zanimanje i kako se odvijao vaš profesionalni put?

Naši identiteti su mnogostruki i pomalo shizofreni, pa vlastito zanimanje definiramo na razne načine ovisno o kontekstu situacije. Ako ispunjavamo činovnički obrazac onda smo povjesničarke umjetnosti, ako je pitanje vezano uz rad u medijima onda je najčešći odgovor kritičarke, a ako je pak vezano uz kustosku praksu u tom slučaju smo kustosice. Obzirom da su pitanja upućena udruzi Kontejner, taj se kolektiv bavi suvremenom umjetničkom kustoskom praksom.

U samom kolektivu radimo sve – od smišljanja koncepata do metenja podova, od teorijskog promišljanja i kontektualiziranja umjetničkih djela do nabavke raznih potrepština za produkciju i realizaciju projekata, od istraživanja i praćenja scene do birokratskih, tajničkih, tehničkih poslova, od sudjelovanja u samim radovima pa ponekad i do izlaganja mogućnosti kršenja zakona. (Kustos u nezavisnoj organizaciji ima drugačiji i pritom svakako opsežniji opis posla od kolega u muzejskim institucijama.)

Što se tiče profesionalnog puta, od četvero starih članova udruge troje nas je završilo povijest umjetnosti i sve tri smo radile ili radimo u zagrebačkim galerijama. Radili smo na televiziji i radiju, te tiskanim medijima kritički reflektirajući lokalnu i internacionalnu umjetničku scenu. Organizirali smo individualne i skupne izložbe, festivale u zemlji i inozemstvu, unutar Kontejnera ali i neovisno o njemu. Nedavno pridošle članice su također završile ili su u fazi završavanja studija povijesti umjetnosti.

Iako u strukturi članova dominiraju humanističke discipline kao edukacijska baza, interdisciplinarno usmjerenje je ono koje obilježava naše djelovanje. Ponosni smo što je član naše udruge i Tomislav Pokrajčić, koji je završio FER i bavi se programiranjem. To nam daje potpuno drukčiju perspektivu, šireći naše obzore prema mogućim suradnicima i publici izvan striktno umjetničkih krugova.

2. Što biste naveli kao odlučujuće momente za razvoj vaših promišljanja i prakse bilo u pogledu određenih koncepata koje ste razvili bilo u pogledu referenca i suradnji?

Kontejner se bavi vrlo specifičnim umjetničkim pristupima. Obično ih definiramo medijski, jer je na taj način najlakše predočiti o čemu se radi. Međutim kada bismo preciznije objasnili svoje kriterije mogli bismo reći da je riječ o žestoko emotivno nabijenoj umjetnosti, umjetnosti rizika koja može snažno isprovocirati ljude, zgroziti ih, povrijediti ili zabrinuti, navesti da promisle svoja čvrsta i radikalna stanovišta te propitaju stereotipe. Medijska i kritička recepcija našeg rada u javnosti vrlo često potvrđuje naša polazišta. Kritičar arhitekture i dizajna Maroje Mrduljaš na vrlo zanimljiv način je iščitao i sažeo sveukupno djelovanje Kontejnera u citatu kojega bismo gotovo mogli koristiti kao stejtment našeg rada: „Ono što je prema jednoj ne-teorijskoj interpretaciji zajedničko svim projektima Kontejnera jest upravo vrlo direktna, neuvijena usmjerenost prema 'ljudskom, odveć ljudskom': prema transgresijama društvenih normi, prema strastima i strahovima, strojevima i kibernetskim mehanizmima, prema opsesiji putenim užicima i granicama koje priječe da se oni dostignu.“

Umjetnost koja, prema našem mišljenju, to može postići je na ovaj ili onaj način vezana uz tijelo i/ili tehnologiju – u pitanju su performansi i akcije ili pak tehnološki i znanstveno utemeljeni radovi koji angažiraju posjetitelja u interakciju ili donose alarmantne „vijesti iz sadašnjosti i budućnosti“ kao što je slučaj s biotehnološkom umjetnosti.

Odlučujući momenti pri izboru takvog usmjerenja djelovanja odnosno odluke kakvom se umjetnošću želimo baviti bili su susreti s kustosima i umjetnicima istomišljenicima po čitavom svijetu. Od njih smo učili i s njima smo mogli podijeliti uzbuđenje. Treba naglasiti da su to bili internacionalni susreti, jer kod nas u smislu formalnog obrazovanja ne postoji distribucija tih specifičnih znanja, kao što se ni nitko drugi na domaćoj sceni ne bavi sistematski i kontinuirano srodnim umjetničkim praksama.

Formativna izložba za nas je bila 26. Salon mladih održan 2001. godine gdje smo radili u organizacijskom odboru (do tada se zapravo uopće nismo bavile organizacijom izložbi, a na Salonu smo završile „nadrealističkom metodom“ - zbog jednog sna!). Kao kustose smo pozvali Slavena Tolja iz Dubrovnika koji je potom predložio Jurija Krpana iz ljubljanske Galerije Kapelica, medijskog umjetnika Vuka Ćosića koji se u to doba intenzivno bavio net artom i praktično i organizacijski, te Michal Koleček iz Češke. Svi su nas ti susreti obilježili, te i dalje surađujemo s tim stručnjacima koji su nas naučili kako se ozbiljno pristupa uzbudljivom umjetničkom projektu ali i značaju suvremene umjetnosti uopće.

26. salon mladih je bio organiziran na Zagrebačkom velesajmu, upućujući svojom izmještenom pozicijom iz centra grada na činjenicu izgradnje Muzeja suvremene umjetnosti preko Save. Bio je postavljen u 10 000 m2 u 52 kontejnera (odatle i potječe ime organizacije) tvoreći minijaturni grad. U svojoj je strukturi po prvi put povezao zagrebačku nezavisnu scenu i danas se smatra pretečom inicijativa poput Operacije: grad. U Salon su osim umjetnika bili uključeni skejteri, ulični hakl majstori, klub Močvara, mama, Attack i svi su oni svojim programima doprinijeli životnosti izložbe. Salon je bio međunarodan i predstavio je tadašnju propulzivnu novomedijsku scenu poput 0101010.org, RTMarka itd., polažući jednakovrijednu pažnju i praksi i teoriji. Prva izložba koju smo radile bila nam je tako ujedno i najveća.

Neposredno nakon Salona dobile smo nekoliko poziva da budemo kustosice nekoliko izložbi i jednog međunarodnog festivala, nakon čega smo se odlučile osnovati kustosku udrugu (2002.) u kojoj ćemo promovirati i razvijati naše nove interese. Vizija našeg zanimanja koju smo imale tada ostala je ista do danas.

| Ostali servisi ...