1:1 među[o]sobno u suvremenoj umjetnosti

1:1 među[o]sobno u suvremenoj umjetnosti

Autor Lena Franolić

Zaintrigirana preispitivanjem odnosa čovjeka sa čovjekom odlazim na otvorenje izložbe 1:1 među(o)sobno u suvremenoj umjetnosti. Izložba je postavljena u Domu HDLU u Zagrebu simbolično na dan zaljubljenih. Izložba je koncipirana kao mozaičan skup radova različitih autora koje objedinjuje intencija razmatranja odnosa dvije odvojene individue. Odnos jednoga sa drugim predstavlja rođenje komunikacije, začetak odnosa onog ja prema drugima, okolini, društvu, a time upravo i stvaranja individue – pošto se ona rađa iz dinamike odnosa spram drugog, ne može postojati sama za sebe – kao kakav Pale sam na svijetu, već ju taj međuodnos definira, označuje kao odvojeno, drugačije biće, kao individuu.

Što će umjetnici reći o tome? Koje će aspekte međuljudskih odnosa obraditi? Hoće li me neka djela navesti da preispitam samu sebe i svoje odnose sa drugima iz nekog kuta kojeg sam možda prestala biti ili dosada nisam ni bila svjesna? Gubeći se u rutini svakodnevnice ponekad se dešava da zaboravljam, previđam ono što smatram bitnim. Ponekad su potrebni šokovi, događaji koji će me vratiti u poziciju aktivnog preispitivača, probuditi me iz snene zanesenosti, automatskog reagiranja i vratiti u ravnotežu, navesti me da proniknem u bit.

Zatečena sam mozaičnim kaosom, kružnom prostorijom prepunom radova koji se isprepliću u svojoj različitosti, svojim zvukovima video radovi ulaze u prostor onoga drugoga. Prostorija je prepuna ljudi. Sve vrvi od komunikacije, međuodnosa. Teško mi je koncentrirati se samo na jedan rad u ovakvoj atmosferi, proniknuti u ono bitno. Kao u kakvom transu obilazim i upijam poput spužve. Upijam raznolikost doživljaja, raznolikost odnosa prema drugome. Radovi naznačuju (ne)mogućnost potpune realizacije međuodnosa dvaju osoba, ljepotu ili težinu njihove stvarnosti, psihološku podlogu ili metodologiju razvoja odnosa. Istražuje se proces prihvaćanja ili odbijanja komunikacijske želje, ističe jedan striving for communication prizvuk suvremene stvarnosti prisutan u sve većem otuđenju pojedinaca.

Gubimo li se u gomili, razdvajamo u sve većoj različitosti preferencija, stavova i mišljenja uslijed prebrzog protoka informacija, užurbanosti života? Jesmo li dovoljno prilagodljivi da na takvu promjenu okoline reagiramo asimilacijom, ostanemo svjesni onog bitnog ili promjenom prostora djelovanja vlastite slabosti dovodimo do izražaja, karikiramo ih uslijed brzine protoka informacija. Rađa li se uslijed sve većeg otuđenja, odvojenosti zapravo agresija, očajnički vapaj za komunikacijom, nasilno prodiranje u prostor onoga drugoga u želji da budemo shvaćeni, prihvaćeni i koliko je jednu takvu brutalnost moguće prevladati polaganim stjecanjem povjerenja? Postavljam si pitanje. Koja je granica između izmjenjivanja misli, osjećaja i prisiljavanja, manipulacije – ubadanjem u osobni prostor druge osobe, miješanjem u tuđa posla? Gdje leži granica između prihvatljivog i neprihvatljivog prodiranja u tuđu sferu? Nalazi se na mjestu gdje se volja druge osobe izravno suprotstavlja sa našom? Trebamo li na otvorenost reagirati iskrenošću, na zatvaranje odmakom i šutnjom?

Saznala sam od prijatelja da je performans Božene Končić Badurine (1967.Zagreb) Približavanje (2006.) u središnjoj prostoriji. Dolje portir čuva ulaz i pušta jednog po jednog. Rekao je da možemo ostati maksimalno pet minuta. Hm. Nisam još pročitala o čemu se radi, kako je koncipiran, niti sam upoznata sa njezinim radom. Što me čeka tamo unutra? Moram priznati svašta mi se kolalo po glavi. Hoće li me ulazak u tu prostoriju, poput ulaska u kakvu arenu među lavove podvrgnuti milosti i nemilosti umjetnice? Hoće li ona pokušati prodrijeti u mene i ponašati se agresivno, uvjeravati me, ispitivati i jesam li spremna suočiti se i reagirati na takvo što u ovakvoj prilici. Približavanje ili prodiranje? Misli koje su mi proletjele kroz glavu otkrile su mi vlastitu ranjivost, želju za očuvanjem integriteta kao osobe, želju da me se barem u nekoj mjeri ostavi na miru i gleda svoja posla. Onaj Drugi činio se kao moguća prijetnja. Osjećala sam se poput kakvog staklenog handle with care objekta.

Odjednom više nisam bila velika i jaka, shvatila sam da još uvijek nisam sposobna podnijeti prodiranje a istovremeno ostati otvorena, prihvatiti. Ulaskom u taj prostor kao da ulazim u prostor izvan svakodnevne stvarnosti, kao da sva nepisana pravila ponašanja koja me tako budno čuvaju vani ostavljam za sobom, kao da ću se u tom prostoru posredstvom odnosa sa drugim suočiti sa samom sobom. Hm? Što se zbiva iza tih zatvorenih vrata? Pretpostavljam da ipak pretjerujem sa svojim nagađanjima. Ljudi izlaze sa smiješkom, pomalo zbunjeni. Ohrabrena sam, ulazim. Kružna prostorija potpuno bijela. Božena stoji ispred mene, nasuprot vratima odjevena onako kako bi se vjerujem odjenula i da je samo došla na otvorenje izložbe, minimalistički, dostojanstveno i skromno, jednostavno. Okrenuta je leđima. Iznad nje u galeriji, Jasminka i Željko snimaju. Jasminka se smije. Moram priznati ovo ometa. Vjerojatno bi mi bilo lakše da ih ne poznajem. Smiješim se. Shvaćam da sam sigurna u ovoj areni. Vrijeme prolazi. Gledam u Boženu očekujući kakav pomak ili štogod, čekujući da performans počne. No ona nepomično stoji. Primjećujem da se ljulja, vjerojatno izmorena dugim stajanjem. Znači li to da se neće ni pomaknuti? Vrijeme prolazi. Praznina prostorije upija našu prisutnost. Ona se ne pomiče. Napokon shvaćam. Stoji ovdje nepomična na neki se način predajući posjetiteljima. Stoji zatvorenih očiju u bjelini prostora. Osjećam neku toplinu u srcu, kao da spoznajem nježnost same situacije i čemu se ona ovdje podvrgava.

Ne želim je dotaknuti ili joj prići, pozvati ju – mislim da nema smisla, kao ni razgledavanje obilaženje oko nje – zar da ju gledam, proučavam? Ovo je suptilna razmjena energije, supostojanje dvoje ljudi, umjetnice i promatrača koje se rasteže kao kakav trenutak spoznaje zajedništva, trenutak inače tako teško uhvatljiv i često zapostavljen a sada ogoljen na samu esenciju. Toplina me preljeva. Osjećam se sretno, radosno. Podsjeća me koliko često se svakodnevno susretnem sa drugima skrivajući išta suptilnije od pukog razmjena informacija, užurbane funkcionalnosti u koju smo uronjeni. Odašiljem i primam, osjećam da dijelimo nešto esencijalno. Interakcija između mene i nje, te ostalih posjetitelja odvija se isključivo na energetskoj razini osim u slučaju da posjetitelj sam ne reagira na drugačiji način, dodirom ili riječju. Ima zatvorene oči. Okrenuta je leđima. Mislim da je to dovoljan znak želje da se poštuje njen prostor, odvojenost na materijalnoj razini koju je zatvarajući oči nagovijestila. No protok se iako nevidljiv ipak dešava. Koliko god me isprva ometalo snimanje mog boravka u prostoriji gdje se održava performans mislim da ima smisla, no možda bi bilo primjerenije da su pustili samo kameru bez snimatelja koji se ovako nepotrebno upliće u sam rad. Zanimljivo bi bilo pogledati reakcije drugih posjetitelja, dokle su išli u približavanju? Pročitala sam u jednom od komentara izložbe da ju je netko i ljubio sudeći po otiscima ruža na njezinom licu. Još bi zanimljivije bilo zabilježiti tok misli osobe koja ulazi u prostoriju performansa a sve to nekako anonimno. Zadivila me jednostavnost samog rada.

Po svom predavanju publici me podsjetila na preformans Marine Abramović Ritam 0 (1974.) gdje ona svoj život predaje publici posredstvom 72 objekta, alata koji su dopušteni za uporabu na njoj, od kojih neki mogu pružiti ugodu a drugi bol. U početku je publika reagirala pažljivo, uljudno no pošto Marina nije reagirala na njihove podražaje počeli su se ponašati agresivnije. Rasparali joj odjeću, zabadali ružino trnje po trbuhu, zaprijetili joj napunjenim pištoljem. Stvorila se agresivna atmosfera. Nakon šest sati, kako je bilo prethodno dogovoreno digla se i krenula prema publici. Svi su pobjegli bježeći pred stvarnom konfrontacijom.
Od ostalih radova na izložbi, sveukupno 27 autora, zbog opsežnosti teme izdvajam još samo neke. Izdvajam video rad Kai Kaljo (1959.,Tallin,Estonija) Domestic Violence/Kućno nasilje (2001.) baš zbog čiste suprotnosti u samom pristupu drugome. Umjetnica je svoju dvanaestogodišnju ljubavnu vezu odlučila zaključiti vezanjem bivšeg supruga za krevet. Pretvorila ga je u taoca i podvrgnula prisilnom ispitivanju kojim želi doznati razloge raspada njihove veze. Na odvajanje, nedostatak komunikacije, propadanje odnosa odlučila je reagirati agresivno prisiljavajući drugoga na odnos, makar u formi prisilnog ispitivanja.

Zlatan Dumanić (1951.,Split) zapravo je jedini koji ne ispituje među(o)dnose već svojim tuš crtežom na kseroks kopiji brodskog dnevnika nazvanom Intimni prostori (2001./2005.) i akrilom Zasjeda velike uništavalačke ljubavi (2005.) nesputano, reklo bi se automatski iznosi svoju seksualnu žudnju. Ovi radovi stvaraju kontrast, ne pripadaju samom konceptu izložbe obilježenom propitkivanjem, predstavljaju svojevrstan recidiv nekog prošlog vremena. Međuodnos ogoljuju na primarni instinkt, čistu seksualnu žudnju koju izopačuju svojom humoresknom grotesknošću ili kako bi sam autor rekao mudrošću polimorfne perverzije tijela. Igor Grubić (1969., Zagreb) u svojem fotografskom diptihu Tišina (1997.) autorefleksijom vlastitog života, odnosom sa svojom tadašnjom djevojkom Silvijom registrira svoju promjenu, osvrće se na vrijeme vlastite nesposobnosti voljenja. Na jednoj su fotografiji prikazani zajedno u kupeu vlaka okrenuti kameri kojom su snimljeni. Pogled joj je spušten. Očito je svjesna postojanja problema u njihovom odnosu dok se on samozadovoljno smije.

Na drugoj fotografiji u istom kupeu on je sada spuštenog pogleda, tužan i sam. Nina Kurtela (1981.,Zagreb) i Alban Muja (1980.,Mitrovica, Kosovo) svojim video radom Agreement/Dogovor (2004.) ironično komentiraju situaciju susreta dvoje prijatelja na svakodnevnoj kavi prilikom koje izmjenjuju informacije, mišljenja, dogovaraju se no izvorno značenje se reintepretacijom gubi kao u igri gluhog telefona. Postavlja se pitanje možemo li se uopće i ako da u kojoj mjeri međusobno razumjeti. Ksenija Turčić (1963.,Zagreb) u video instalaciji Krug (2003.) zabilježava niz međusobnih odnosa, kratkotrajnih emotivnih trenutaka kojim nagovještava ljudsku potrebu za dijeljenjem osjećaja no koja se ovdje manifestira kao brzo i površno neurotično vrludanje iz odnosa u odnos, nikada potpuno zadovoljeni, bez ikakve želje za produbljivanjem samog odnosa.

I na kraju Vlasta Žanić (1966.,Zagreb) sa svojom interaktivnom instalacijom Illusion 2 (2004.) koja je zamišljena kao igra, dodavanje loptica koje predstavljaju poruke, emocije različitih naboja preko reflektirajućeg zida koji nam poput prostorne odvojenosti ne dopušta da vidimo sugovornika (aluzija na Internet, SMS komuniciranje). Kako sama autorica objašnjava

"komunikacija se odvija tj. odnos gradi isključivo između svakog igrača i njegova odraza. Svijest da se onaj drugi nalazi s druge strane",

za nju je samo

"alibi da bi ga se oblikovalo projekcijama vlastitih želja i zaljubilo u svoju iluziju o njemu".

Ova opsežna izložba svojom mozaičnom konstitucijom pruža zasigurno mnogo pitanja o vlastitom odnosu prema drugome. Navodi nas da preispitamo koliko smo daleko spremni ići u želji za sjedinjenjem sa drugim, u želji za dijeljenjem te koje su metode za nas ispravne. Postavlja se pitanje ne što, već kako, kako ostvariti komunikaciju za kojom svi po svojoj ljudskoj prirodi težimo. 

| Ostali servisi ...