Gentrifikacija - elitizacija i umjetnost u javnom prostoru

Gentrifikacija - elitizacija i umjetnost u javnom prostoru

Autor Iva Kovač & Elvis Krstulović

1/5 

 

Umjetnost kao politička subverzija ili oruđe za uljepšavanje?

U ovom tekstu htjeli bismo započeti kratkim uvodom u financiranje vizualnih umjetnosti. Zatim ćemo se baviti onime što se naziva umjetnošću u javnom prostoru i njezinom ulogom u razvoju grada, te pokušati opisati odnose između subjekata i arhitekture.

U suvremenom kontekstu, umjetnost se uglavnom financira na dva načina – javno i privatno. Može se reći da je, do nedavno, u nekomunističkim i nesocijalističkim zemljama vladalo mišljenje da državno financiranje umjetnosti restriktivnije djeluje na slobodu izražavanja. Pritom se kao argument obično navodilo stanje umjetnosti u komunističkim zemljama, kao na primjer SSSR-u. Radi se, naravno, o umjetnosti podsticanoj od strane države, poznatoj pod nazivom socrealizam. Umjetnost se, također, može privatnim financiranjem podržavati na više načina (kupnjom radova, narudžbama, nagradama koje dodjeljuju pojedinci/ke ili poduzeća), pri čemu su neki od njih vrlo slični državnom financiranju.

Uvođenje javnog financiranja u SAD-u i ideološka pozadina tog čina mogli bi poslužiti kao dobro polazište za ovu raspravu. Najveći program financiranja umjetnosti koji je savezna vlada Sjedinjenih država ikad poduzela, pokrenut je nakon uvođenja New Deal-a Franklina D. Roosevelta, u zemlji koja je do tada bila manje sklona podržavanju umjetnosti nego većina razvijenih zemalja u svijetu. Uspostavljeni su brojni programi, koji su se uglavnom bavili naručivanjem slika i skulptura za ukrašavanje zgrada državne administracije; većina njih pokrenuta je poradi zapošljavanja i demokratizacije i usredotočena na te ciljeve, usmjerena na podržavanje i jačanje američke umjetnosti, kako bi se osnažio nacionalni identitet u vrijeme međunarodne ekonomske krize i širenja socijalističkih ideja u Europi i Rusiji.

"Za obrazovanog čovjeka iz vremena New Deal-a, koji nije bio malograđanin, likovna umjetnost išla je ruku pod ruku sa snažnom privredom, zajednički tvoreći osebujnu američku kulturu.¹"

Važnost umjetnosti kao sredstva u promicanju nacionalnog identiteta i kapitalističkih vrijednosti nastavila se razvijati nakon drugog svjetskog rata. U 60-ima, za vrijeme snažne hladnoratovske propagande, ovaj je angažman krenuo u dotad neviđenom smjeru. Potaknute sve jačim utjecajem Sovjetskog saveza, Sjedinjene države počele su promovirati umjetnost i umjetnike/ice kao čimbenike/ice demokratskog i slobodnog društva. Slobodno izražavanje u umjetnosti postalo je model promoviranja i prezentacije državne politike, a, između ostalog, naglašavalo se kako povjerenstvo zaduženo za upravljanje ovim pitanjima ne bi smjelo dozvoliti da se kao posljedica uspostavi neki specifičan stil. Diskurs kojim se naglašavala ova sloboda bio je prilično u skladu s onim Clementa Greenberga, kad je govorio o bezinteresnoj umjetnosti kao vrhunskoj vrijednosti kojoj bi umjetnost trebala težiti:

"Ljudi koji stvaraju moć čine neophodan doprinos veličini Nacije, ali ljudi koji propituju moć čine jednako neophodan doprinos, pogotovo ukoliko je to propitivanje bezinteresno, jer oni utvrđuju koristimo li mi moć ili moć koristi nas.²"

Ovime se umjetnost postavlja u poziciju čimbenika koji je očito pod utjecajem politike (argument koji se koristio radi opravdanja državnog uplitanja u umjetnost glasio je da politika neizbježno utječe na nju), ali je bezinteresan u smislu zastupanja nekog određenog cilja. Ovo je proturječje izneseno u Kennedyjevoj izjavi:

"Ako je svrha umjetnosti da hrani korijene naše kulture, društvo mora umjetniku dati slobodu da slijedi svoju viziju kamo god ga ona odvela³" ,

te nastavlja definirajući poželjan sustav vrijednosti:

"U slobodnom društvu umjetnost nije oružje i ne spada u sferu polemike i ideologije. Umjetnici nisu inžinjeri duše. Drugdje je možda drugačije. Ali demokratsko društvo – u njemu je najviša dužnost pisca, skladatelja, umjetnika da ostane vjeran sebi, pa neka bude što bude. Služeći svojoj viziji istine, umjetnik na najbolji način služi svojem narodu.⁴"

Dakle umjetnost se, kako bi je se moglo smatrati slobodnom, čak poziva na kritičnost, ali naravno unutar okvîra poželjnog sustava vrijednosti; onog koji je suprotan vrijednosnom sustavu SSSR-a. Ovaj novi interes države za umjetnost značio je, naravno, spremnost na financijske poticaje. Ministar rada Kennedyjeve administracije, Arthur Goldberg, nakon pokušaja razrješavanja štrajka u Operi Metropolitan, koji je prijetio otkazivanjem nadolazeće sezone, tvrdio je da je

"kao posljedica financijskog opterećenja, isključiva ovisnost institucija o privatnoj filantropiji postala nepraktičnom. Kao odgovor na ovu krizu, predložio je šestostrano partnerstvo između javnosti, tradicionalnih mecena, privatnih korporacija, radništva, lokalne uprave i savezne vlade, koji bi radili na osiguravanju stabilne, kontinuirane baze novčane potpore. Preporučio je uvođenje stipendija za lokalne kulturne ustanove i poreznih olakšica kako bi se ohrabrilo privatne donacije te osnivanje saveznog savjetodavnog vijeća koje bi proučavalo mogućnosti buduće šestostrane suradnje.⁵"

Po osnutku, novo savjetodavno vijeće dalo je, ali odmah potom i povuklo prijedlog, koji je u kasnijoj administraciji ipak proveden, a koji je glasio:

"Skromni dio troška izgradnje svake nove uredske zgrade savezne vlade, koji ne bi smio premašiti jedan posto ukupnog troška, bit će izdvojen u svrhu kupnje umjetničkih djela koja će biti uključena u opći dizajn.⁶"

Slična zamisao provedena je u obliku zahtjeva koji se sad postavljaju privatnim poduzećima. Umjetnost, kao u nekim europskim državama poput Velike Britanije, osim državnih fondova za kulturu financiraju i privatna poduzeća, koja država, kao njihovu dužnost prema društvu, primorava da postave neka umjetnička djela u javnom prostoru – kad grade građevine namijenjene stvaranju profita. Prostor koji se na taj način stvara u principu se naziva javnim prostorom, ali se može koristiti samo na način koji propisuju oni koji ga stvaraju.

Dakle, kao zaključak možemo naglasiti da je projekt Kennedyjeve administracije, koji se slobodnom umjetnošću suprotstavlja totalitarnim režimima, osim promoviranja apstraktnog ekspresionizma (u sklopu svojih institucionalno/galerijskih podviga), nastavio promovirati implementaciju umjetnosti u svakodnevnom životu stimuliranjem projekata umjetnosti u javnom prostoru, što, uz blagi pomak u načinu na koji se od umjetnosti očekuje da djeluje, predstavlja nastavak programa koje je već pokrenuo New Deal.

| Ostali servisi ...