Morality@Witte de With; može li tema morala povećati posjećenost i istovremeno zadovoljiti stručnu publiku?

Morality@Witte de With; može li tema morala povećati posjećenost i istovremeno zadovoljiti stručnu publiku?

Autor Iva Kovač

Morality@Witte de With, cjelogodišnji temat prezentiran unutar Centra za suvremenu umjetnost Witte de With iz Rotterdama, podijeljen je u nekoliko cjelina nazvanih činovima. Sastoji se od više kuriranih izložbi, intenzivnog filmskog programa, seminara te predstojeće publikacije. Rasprava se proteže i na internet gdje se na stranici Witte de Witha prikupljaju razni preuzeti materijali te se raspravlja o daljnjim mogućim inkarnacijama teme moralnosti. Riječ je o tipu manifestacije koju zbog njenog opsega ne bi bilo moguće u cijelosti obuhvatiti ni živeći u Rotterdamu no kako nije riječ o kompaktnoj cjelini već o kompilaciji manjih cjelina, vjerujem, sveobuhvatni pogled se ni ne očekuje.

Prvi čin, odnosno prva izložba unutar cjeline, naslovljena je Beautiful from Every Point of View te upućuje na Horacijev aforizam iz prvog stoljeća pne koji govori kako "ništa nije lijepo iz svakog kuta gledanja". Referirajući se na rimsku sentencu izložba se usredotočuje na radove koji, suprotno romantičarskom ili modernističkom diskursu koji je izjednačavao istinito (etičko) i lijepo (estetsko) odvaja ova dva pojma djelomično i zbog iskustva političke propagande kao i marketinga. 

1/5 

 

Jedan od vizualno najupečatljivijih radova na ovoj izložbi je film Peking autorice Sarah Morris, koji se sastoji od izrazito zavodljivih dokumentarističkih snimki sa otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu 2008. i sugestivne, uznemirujuće glazbe superponirane na sliku. Peking je u mnogo čemu nalik kultnim filmovima Koyaanisqatsi ili Powaqqatsi, no prikazuje isključivo suvremeni visoko tehnologizirani urbani pejzaž za razliku od njegovih prethodnika koji kao suprotnost urbanom prikazuju i prirodna prostranstva. Profesionalna kamera snima mjesto odvijanja Olimpijskih igara u sklopu kojih mnoštvo izvođača i izvođačica stvara spektakularnu koreografiju, nalik manifestacijama posvećenim veličanju vođe, u kojoj tisuće ljudi izvode simultane, usklađene pokrete kao dio raskošne i opsežne orkestracije cijelog događaja. Prikazana su i događanja iza pozornice te kretanja ljudi kroz grad i arhitekturalnu panoramu suvremenog Pekinga. Kamera bilježi isprekidane kadrove reklamnih panoa, svjetlosnih reklama i pravilnih refleksivnih površina arhitekture megapolisa. No dobrim dijelom upravo zbog perfekcije u izvedbi filma stvara se slika hladnog spektakla u azijskim centrima moći. Kao i u većini njenih ranijih filmova, što je povezano i sa načinom na koji pristupa slikarstvu, Sarah Moris neutralno bilježi manifestacije moći, te daje sliku postmoderno uzvišenog [Jamesonovski postmodern sublime] krajolika kojeg ne komentira već ga prikazuje. Prikazani prostori apsorbiraju osobe koje se kroz njih kreću te tako postaju samo tijela umetnuta u arhitekturu. Prikaz manifestacije moći i bogatstva u filmu Sarah Morris blizak je prikazima vjerskog zanosa u baroku ili odnosu čovjeka i prirode u romantizmu koji se manifestira kao mješavina straha, zaprepaštenja, omamljenosti i strahopoštovanja koje proizlazi iz nemogućnosti prikaza moći kao takve.

Demokracije Artura Žmijevskog nisu na tragu da nas zavedu privlačnošću vizualnih slika, iako se svakako bave temom vanjskog (estetskog) prikaza. Rad se sastoji od 20 kraćih video radova spojenih u jednu dvo-i-pol satnu video kompilaciju raznovrsnih kolektivnih manifestacija koje su izrazito različitih intenziteta i različitih društvenih poruka. Od dramske rekreacije povijesne bitke i crkvene procesije u Varšavi do masovnih prosvjeda Izraelaca koji izražavaju potporu Palestincima, malih gerilskih akcija Palestinaca u graničnom području koje simbolički izvode jednom mjesečno, prosvjeda Zionista protiv onih koji izražavaju potporu Palestincima itd. Žmijevski prikazuje na estetskom nivou slične kolektivne manifestacije koje se bore za različite ciljeve odnosno za političku prevlast ili, kako je spomenuto u tekstu kataloga, Žmijevski nas podsjeća na Marxovu maksimu prema kojoj će svaki društveni preokret, revolucija, započeti kostimiranom dramom. U demokratskim društvima je ovakav oblik kolektivnog iskazivanja nezadovoljstva uvaženi oblik komunikacije i jedno od osnovnih građanskih prava, koji zbog svoje uključivosti ponekad dozvoljava i vidljivost ekstremistički orijentiranih snaga i njihovih obilježja. No ne dovodi li prikaz različitih pozicija, pukim nabrajanjem svedenih na isti nazivnik, do pomanjkanja identifikacije sa pojedinom pozicijom i do relativiziranja moralne pozicije kao takve. Peking Sarah Morris i Demokracije Artura Žmijevskog proizlaze iz različitih autorskih pozicija ali možda baš zato i nude intrigantan materijal za razmatranje odnosa estetskoga i etičkog u umjetnosti.
Drugi čin tematske cjeline Morality @ Witte de With odvijao se gotovo u isto vrijeme kao i prvi. Naslovljen From Love to Legal tematizira odnos pojedinaca/inki i šireg društvenog konteksta te polazi od (ne)mogućnosti razgraničenja privatnog od javnog. Prilikom ulaska u galeriju nas dočekuje frontalno pozicionirani zid sa ručno ispisanim Ugovorom u kojem nam se Nedko Solakov osobno obraća te nas upozorava da smo, odabravši ući u izložbeni prostor, prihvatili podvrći se potencijalnom nasilju autora Ugovora. Njegov drugi rad Novčanica, također rukom ispisani tekst, nas obavještava da ukoliko se uz natpis nalazi novčanica od 20€ svi su posjetitelji prije nas previdjeli ovaj rad ili su imali previsoke moralne standarde da bi ju ukrali. Ako novčanice od 20€ više nema zakasnili smo pa više nismo u moralnoj dilemi da ju uzmemo. Samim ulaskom u galeriju, uz naglašenu dozu humora prisiljeni smo osvijestiti sebe u odnosu na umjetnika kao i na druge posjetitelje/ice izložbe sa kojima smo zajedno nužno postali/e sudionici/e rada Nedka Solakova.

Nakon provokatorskog uplitanja u našu privatnost pseudo pravnim jezikom Nedka Solakova nailazimo na temu koja isprepliće privatno i javno u smrti s pravnim reperkusijama koje iz nje proizlaze. Isabelle Pauwels nam razotkriva mračnu stranu svoje obiteljske povijesti koja izlazi na vidjelo tijekom podjele imovine njene bake i djeda dok istovremeno izlaže sebe koja takve informacije nemoralno koristi, kompromitirajući svoju obitelj u svrhu stvaranja umjetničkog rada. Ona kamerom kroz nekoliko dana bilježi obiteljske razgovore, istovremeno u njima sudjelujući, u kojima se osim detalja o podjeli imovine i zbijanja šala na račun predaka, pokreću i razgovori o njihovom sudjelovanju u belgijskoj kolonijalnoj povijesti u Kongu. Članovi obitelji lijepe samoljepive papiriće na razne antikne predmete, pretežno rukotvorine iz Afrike, označavajući ih kao svoj dio nasljedstva. Umjetnica tako temu smrti u obitelji stavlja u širi legalni kontekst, kao i u kontekst belgijske kolonijalne vlasti, jedne od najkrvavijih epizoda u povijesti. Višeznačnost njene pozicije ukazuje na pitanje morala kao mjesto sukoba i rasprave. Naziv tematske cjeline Morality @ Witte de With nas tautološki upućuje na činjenicu da se Rotterdamski centar za suvremenu umjetnost Witte de With sada bavi moralnošću. Temi se ne pristupa uspostavljajući moral/no u odnosu na ne-moral/no već nam se nudi opsežan pregled mogućih pogleda na moralnost međusobno suočavajući heterogenu grupu radova koji se često inicijalno i ne bave zadanom temom. Ovaj eksplicitni pluralizam u pristupu, priziva u misao neo-liberalni diskurs kao antipod tradicionalnim dogmatskim pozicijama govoreći iz pozicije prevladavajućeg svjetonazora današnjice.
Pitanje morala je uvijek pozivalo na raspravu te su u njegovo definiranje kao i relativiziranje uključene različite društvene grupe a pristupa mu se iz različitih polazišta. Svako definiranje pojma morala i moralnosti nužno je dovodilo do reevaluacije tih definicija. Riječ je o temi koja je po svemu sudeći dobar izbor za privlačenje najraznovrsnije publike. Iskorak prema agresivnijem privlačenju publike vidi se i u provokaciji na fasadi zgrade; plakatu ruske umjetničke skupine AES+F koja u suvremenost rekreira najpoznatiji čin Satirikona, Trimalhionovu gozbu, sa svojim spektakularnim (nemoralnim) prikazom tjelesnosti i dekadencije, čineći da fasada centra Witte de With nezgodno podsjeća na fasadu multipleks kina. Tema morala civilizacijsko je opće mjesto a za instituciju i jako dobar marketinški potez. Pored spomenutih radova, uključujući neke koji nisu spomenuti unutar ovoga teksta, u sklopu prva dva čina, institucija Witte de Witha uspjela je okupiti neke od najzanimljivijih autora/ica danas te time prirediti izrazito zanimljivu manifestaciju.

| Ostali servisi ...