Sarah Kane i in-yer-face theatre

Sarah Kane i in-yer-face theatre

Autor Tina Majnarić

Iako je za neke ova darovita, mlada, engleska dramatičarka bila samo provokatorica i enfant terrible, opus koji za sobom ostavlja i više je nego zapažen. Sarah Kane rođena je u Essexu 3.2.1971.
Odrasta u religioznoj porodici i tvrdi kako ju je nasilje iz Biblije motiviralo za nasilje u njenim dramama: "Sve što sam čitala u godinama kada sam spoznavala svijet bila je Biblija, koja je, ako malo bolje pogledate, knjiga puna nasilja, silovanja, sakaćenja, ratova i pošasti". Za života su je nazivali depresivnom luđakinjom i poremećenom bezbožnicom. Da je bolesna nije krila, njena dijagnoza bila je jaka klinička depresija.

Dok se vodila bitka među kritičarima oko njene prve drame Blasted (Razneseni) koja je bila eksplicitno nasilna, (ustvari i nije se baš vodila budući da su kritike bile izrazito negativne), na vrata joj dolazi buket cvijeća Harolda Pintera sa porukom - izvanredan komad. Naslovi po novinama su se kretali od Kao da glavu umočite u posudu s iznutricama do Ogavne gozbe fekalijama. Njena praizvedba dogodila se u londonskom Royal Courtu 1995.godine. i ostavila polariziranu londonsku javnost jer je drama "sramotna", "depresivna", "ogavna"...oni koji su zagovarali dramu bili su napredni, ovi drugi bili su konzervativni, nazadni malograđani. A zagovarali su je već spomenuti Harold Pinter, Edward Bond (ugledni britanski pisci) ostajući na strani svojih mlađih kolega. Od općenito malog broja ljudi koji su predstavu uopće otišli pogledati, još manji broj u njoj vidi prevrat u dramskom stvaralaštvu prema dramaturgiji užasa. Pišući dramu Razneseni htjela je pomoći progovarajući o Srebrenici, a motivira ju osjećaj nemoći i ogromnog senzibiliteta.

U drami novinar dovodi retardiranu djevojku u hotelsku sobu u Leedsu gdje ju siluje, a onda njega siluje i kopa mu oči mladić u vojničkom uniformi. Drame koje sljede (Phaedra's Love i Cleansed) ponovno izazivaju negodovanje kritičara i nećkanje zatečenih gledatelja. U Cleansed (Očišćena) djevojka traži brata s kojim je u incestuoznim odnosima. Dolazi u kliniku gdje Tinker, voditelj, muči ljude zamjenjujući im djelove tijela i provodeći razne druge brutalnosti. Drama Crave (Žudnja) iz 1998., koju piše pod pseudonimom Marie Kelvedon, valjda ponukana negativnim iskustvom, zatekla je kritičare jer nije govorila o fizičkoj agresiji nego depresivnim pričama beznadne svakodnevnice četiriju likova. Crave je proglašena najzrelijom dramom. U njoj neke replike preuzima od Becketta (koji je njen velik uzor skupa s Pinterom, Potterom i Bondom), uspijeva ih ukomponirati sa stihovima Joy Divisiona, Pixiesa, Radioheada... Kratki film Skin radi za Channel 4, a govori o rasnoj netrpeljivosti.

Posljednju dramu 4.48 Psychosis Sarah piše nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Drama nosi naziv prema vremenu u kojima se Sarah budila u vrijeme svojih depresija, dakle rano jutro. To je i statistički dokazano vrijeme u kojem se dogodi najveći broj samoubojstava. Poniranje u mračnu svijest, bez označenih lica, didaskalija, otežava izvođenje drame, kao što s druge strane otvara mogućnost variranja broja glumaca i spola. Susjedne Slovenija i Bosna i Hercegovina uprizorili su njenu dramu. U BiH je 2001. prikazana drama Razneseni, kao diplomski rad dvojice studenata, a u susjednoj Sloveniji igrala je 4.48 Psychosis u izvedbi Drame SNG-a.(odigrana i kod nas zahvaljujući udruzi Drugo more). Mnogi dok čitaju ovu dramu, čitaju opterećeni autoričinim samoubojstvom. Pa ju je teško i bilo estetski ocijeniti uz sav pritisak medija. Predstavnici Royal Court Theatrea predstavu su najavljivali jednostavnim crnim plakatom. Kritičari i publika doživljavaju dramu kao njenu oporuku. Ona se 1999. (kada ima 28 godina) prvi put pokušava ubiti antidepresivima i tabletama za spavanje. Pronalazi ju njena cimerica i spašava. Ostaje u bolnici na liječenju. U trenucima bez nadzora, ponovno pokušava i uspijeva objesivši se. Obdukcijom je utvrđeno da je preminula između 4:30 i 5:00 sati. "U 4.48 /kada me zatiče očaj/Objesit ću se/ O zvuk udisaja svog ljubavnika/", piše u drami anonimna junakinja.

Takve i mnoge druge slične drame o nasilju tvore u britanskoj drami prepoznatljiv trend. Te se drame pišu sredinom devedesetih (uz S.Kane tu su Irvine Welsh (Kljucanje/ Trainspotting), Jez Butterworth (Mojo), Enda Walsh (Disco Pigs).... Taj je novi val trebalo imenovati. Koriste se u Engleskoj različiti nazivi: cutting edge theatre, dirty plays, new brutalism, neo-Jakobinism, in-yer-face theatre. Aleks Sierz, kazališni kritičar izborio se za ovaj posljednji termin, čemu je pripomogla i njegova knjiga izdana u Londonu 2000. pod nazivom In-yer-face theatre.British drama today. Taj termin prof. Sanja Nikčević (autorica knjige Nova europska drama ili velika obmana) prevodi kao "drame koje udaraju u lice". Slovenci, koji su odigrali nekoliko drama iz ovog niza, koriste prijevod "gledališče na gobec"-kazalište u gubicu. Trend je trajao pet-šest godina, onda se počeo gasiti. U tim se dramama prikazuju najodvratniji prizori kastracije i sakaćenja, uriniranja, povraćanja, konzumiranje droge na sceni na sve moguće načine, čak i zabijanja injekcija u oko, govori se o nasilju, seksu, dosadi, bezizlaznosti...Jezik kojim se govori uvredljiv je, pornografski, vulgaran, blasfemičan. Mjesto gdje se odvija radnja su često izolirane sobe u kućama, bolnicama, hotelima. O likovima doznajemo samo onoliko koliko je dovoljno da izvrše neko mučenje. Vanjski svijet samo je mračno mjesto iz kojeg likovi dolaze.

Od početka listopada 2002. kad je u Parizu premijerno izvedena posljednja drama Sarah Kane, koju je postavio redatelj Claude Régy, ona postaje teatarski hit za koji se traži karta više, ali se ne može dobiti. Poznata francuska glumica Isabelle Huppert glumi u predstavi stojeći dva sata na pozornici nepomično i izmjenjuje riječi pune žudnje za životom, a s druge strane pune autodestruktivnog mahnitanja, odnosno ljutnje i bijesa prema životu. Te borbe riječi samo su vanjska manifestacije unutarnjeg loma. Na pozornici je još jedan glumac, Gérard Watkins kojemu samo prozirna plahta ne dopušta da joj se približi. Britanska ju kritika danas hvali i govori kako se od Shakespeara do Sarah Kane nije pojavio autor koji je učinio tako velike pomake u britanskoj dramskoj književnosti.

Ali jesu li ove drame-šok- terapije (kontra)produktivne, reakcionarne, jesu li uopće dobre? Jer kritičari nisu kritizirali Kaneine drame samo jer nisu ni bile gledljive zbog nasilja, nego i jer su bili zgroženi niskom razinom pisanja. Pa kako su se onda sve ostale njene drame našle na kazališnim daskama? Fedrinu ljubav autorica je dobila priliku i sama režirati. Kritika negativna, negativni odjek publike. I njene druge drame (pogotovo ona Marka Ravenhilla Shopping and F***), digle su prašinu i buku, a male alternativne scene također počinju raditi na dramama punim nasilja i vulgarnosti. Mediji su pozivali redatelje i umjetničke direktore da objasne svoje odluke, tj. izbore, a oni bi ih hranili novim provokativnim dramama, plus što su pozvali na predstavu Razneseni i Bonda, Edgara koji su braneći svoje studente, branili svoju struku.

Pobornici su tvrdili da su ovakve drame vrhunska umjetnost i normalan izraz osjećaja. Ti pisci nisu razvijali karaktere, oni nisu živi, samo su morali biti dovoljno hrabri da postave na scenu nešto još užasnije od onog prethodnog. Sarah Kane je bila uzor ostalima, tj. redatelji su je odabrali za uzor jer su njene drame bile njene vlastite muke. Ostali mladi pisci to nisu proživjeli pa su neko vrijeme uspjevali uz redateljsku pomoć stvarati "drame koje udaraju u lice", a onda ih nema više kao pisaca takvih drama. Jesu li njene drame uspjeli poetski govor kroz uznemiravajuće teme u kojima se traži izgubljena društvenost, istražuju li prostore psihe kojih se i sami bojimo ili su prolazna moda koja je ostavila samo neke tematske novine? 

| Ostali servisi ...