'Četiri elementa' izložba fotografija Vlaste Štakelar
'Četiri elementa' izložba fotografija Vlaste Štakelar
Autor Petra Ružić
U galeriji Slava Raškaj u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče u Zagrebu otvorena je 4. svibnja 2010. godine sedma samostalna izložba fotografija Četiri elementa prim.dr. Vlaste Štalekar, psihijatrice i psihoterapeutice, voditeljice Dnevne bolnice Klinike za pishijatriju KBC-a Zagreb. Izložba će ostati otvorena mjesec dana i može se pogledati svaki dan od 12 - 15 sati. Ova galerija namijenjena je izlaganju radova pacijenata ali i drugih afirmiranih i neafirmiranih umjetnika. Kada s užurbane ulice uđemo u galeriju, na zidovima nas čekaju fotografije. Na tom mjestu kontemplacije uranjamo u drugačije osjećaje, potaknuti neobičnim i nesvakidašnjim vizualnim doživljajem.
Fotografije su podijeljene na četiri cjeline. Prema Empedoklu korijen svih stvari četiri su elementa od kojih je svijet stvoren. (voda, vatra, zemlja i zrak). Četiri cjeline s obzirom na motive podijeljene su na: vodu (led, more), vatru, zemlju (drvo, pijesak) i zrak (eteričnost pera). Broj četiri se pojavljuje u različitim arhetipskim modelima izražavanja i prikazivanja: četiri su strane svijeta, četiri vjetra, četiri Mjesečeve mijene, četiri godišnja doba i četiri osnovna elementa. Za Junga četvornost predstavlja arhetipski temelj ljudske psihe. Mogli bismo sve stvari na svijetu podijeliti u te četiri grupe s obzirom na njihovo porijeklo nastajanja i sastav. Različite kombinacije tih elemenata i njihovih odnosa simboliziraju beskrajnu raznolikost bića i pojava, ovisno o prevlasti ovog ili onog elementa. Svakom od četiri elementa pripada i skup životnih datosti u evolutivnoj koncepciji, gdje ciklus započinje prvim elementom (voda), da bi se završio posljednjim (zemlja) prolazeći kroz posredne točke (zrak i vatra). Vatra se smatra pokretačkim elementom, onim koji oživljuje, preobrazuje i potiče da se od jednog do drugog razvijaju tri stanja materije, kruto (zemlja), tekuće (voda) i plinovito (zrak). Razlikuju se tri vrste vatre: gorući plamen, svjetlost i usijani ostaci plamena.
Elementi vizualne realnosti su toliko uvećani da se približavaju apstraktnom. Uvećanje do vidljivosti strukture je pokušaj da se otkrije unutrašnja povezanost elemenata koji čine tu strukturu i ukazuje na različite sisteme struktura od kojih je sastavljen svijet. Već je ranije umjetnica u svojem radu otkrivala arhetipske simbole koje je uočavala na prirodnim stijenama. Tim postupcima mnogi su se služili kako bi uz pomoć arhetipskih oblika u našoj podsvijesti doprli do stvaralačke snage u nama. Vlasta Štalekar je zabilježila mjesta na kojima se izrazila stvaralačka sile prirode. Prepoznala je mjesta na kojima je Priroda naslikala svoje najljepše slike, izrazila svoj rukopis u pijesku, ledu, godovima stabla i slike nastale vodom i morskom solju. Prepoznata mjesta ljepote katapultiraju nas u središte naše kreativnosti.
Zaustavljanje pred fotografijom kao pred određenim umjetničkim djelom jedno je od rijetkih zaustavljanja danas u zapadnom svijetu. Ali, za razliku od zaustavljanja pred izlogom trgovina ili shopping centara ovo nas zaustavljanje prenosi u naš unutrašnji svijet i kontemplirajući pred motivom iz prirode koji je za nas odabrala umjetnica, postajemo mirniji, usredotočeniji, razvijamo percepciju i vježbamo svoje unutrašnje kvalitete dok slika našeg svijeta postaje uređenija, preglednija i skladnija. Zvukovi s ulice nestaju i uranjamo u svijet intuicije gdje ljepota malih stvari postaje ono što nas obuzima i ostavlja u nama trag. Konkretno stablo uslijed uvećavanja postaje otvorena apstraktna kompozicija, ekrana za odmor oka i ulazak u svijet iznad materijalnog iz kojeg potječu ideje, snovi, intuicija. Ekran na koji se projiciraju naše misli dok se oko odmara. Otvorenom promatraču promatranje omogućuje preobrazbu svakodnevnog u nove misli i ideje. Tako se gomile leda na Jarunskom jezeru promatrane iza objektiva umjetnice u našem oku pretvaraju u sante leda na nekom udaljenom mjestu, možda na sjevernom polu. A pješčana površina u Bretagni se našim uplitanjam u djelo, dovršavajući ga u svojim mislima, može pretvoriti u površinu Mjeseca. Gledajući ove fotografije, nismo sigurni gdje je granica na kojoj prestajemo gledati pijesak i vodu a počinjemo gledati nešto svoje, intimno koje smo povezali s onim što je autorica izložila. Pijesak i voda su svijetlo- tamne krivulje u kontrastu. Bezbrojne mogućnosti asocijacija izvlačeći na površinu motive iz ropotarnice našeg sjećanja obogaćuju naš rječnik motiva te ih osvještavaju. Restaruriramo te izvučene motive kada ih se sjetimo i učinimo od njih novu stvar. Recikliramo stare motive dajući im novi smisao.
Zanimljiva je zamišljena granica između stvarnog i nestvarnog, običnog i uzvišenog, apstraktnog i konkretnog, materijalnog i duhovnog koja se nazire na ovoj izložbi. Osim toga, Vlasti Štalekar fotografija služi da se likovno izrazi. Ono što će pojedina osoba doživjeti, ovisi o njezinom osobnom iskustvu, o motivima koje ona izvlači po potrebi iz riznice svoje povijesti. Tako će svaki posjetitelj ovu izložbu doživjeti na svoj način, ali je sigurno da će svi uočiti ljepotu.
Sinteza autoričinog osobnog doživljaja prirodnih oblika i naše kontemplacije ispred poluapstraktnih pojava čine ovu izložbu jedinstvenom. Put u nepoznato područje duhovnosti, nekog svijeta iznad banalnosti svakodnevice koji nam je putokaz, ideal, svijeta u kojem je naša najdublja istina skrivena i povezuje nas s božanskim izvorom koji budi ono najbolje u nama. Ljepota je u malim stvarima kao što je i duboko u svakom biću.
Objavi na društvenim portalima:




