45. zagrebački salon kao menadžerski eksperiment
45. zagrebački salon kao menadžerski eksperiment
Autor Marko Perožić
U Hrvatskoj ovih dana pojam tržišta loše stoji. Nema onoga tko ga ne napada. Gotovo da je pitanje intelektualne časti reći koju lošu o tržištu. To što je argumentacija uglavnom emotivna i što se usko povezuje s terminima neoliberalizma, kapitalizma i laissez faire države, čega u našim krajevima naprosto nema, malotko primjećuje.
Štoviše, pisati će se tekstovi pozivati će se poznati filozofi i sociolozi. Govoriti će sindikalisti kako nam se piše crno i kako je započeo kraj nečega što mi, opet ponavljam, u ovim krajevima nismo ni vidjeli niti čuli. Treba jasno reći da živimo u državi čiji su najveći problemi državni i javni monopol, korupcija i centralizam. Općenito, živimo u državi koju karakterizira nostalgija prema socijalizmu, ali koja je iz tog socijalizma svakako izišla. Mogli bismo cinično nadodati, vlastitim izborom. Međutim, u novi poredak nije zagazila, tranzicija se nije do kraja odvila. Jedna stvar je još uvijek očita, a to je sveprisutna i jaka država sa svojim ubitačnim stiskom loših odluka.
U takvoj atmosferi općeg antiliberalizma, HDLU predstavlja 45. zagrebački salon sa temom upravo spomenutoga tržišta. Kako gordo i drsko, mogli bismo pomisliti kada ne bi bilo jasno da se radi o manevru iz čiste nužnosti, a ne providnosti ili kustoske genijalnosti. Točnije, radi se o jedinom logičnom poslovnom potezu.
Tržište kao nužnost
Nezadovoljni građani, studenti, sindikati i radnici, potpuno paradoksalno, kao spas iz tog ubitačnog stiska takve jake države predlažu još jaču državu. Traže više poreze koji bi u državnu kasu ulili još više novaca, e kako bi država preuzela još veću kontrolu nad ionako krnjim tržištem.
Zašto tržište? Je li to izlazak na teren i priprema onih koji su još uljuljkani u sigurnost rasipne države? Teško. Što se umjetnika tiče, ima onih koji se svoje stečene pozicije ne bi rado odrekli, u to ne treba sumnjati, ali takvi će se teško ovom inicijativom natjerati na takvo što. Preostali su i onako već na tržištu.
Radi li se o pokušaju da se zakonski regulira postojeće sivo tržište? Naravno, ali za sada najviše koristi od toga ima isključivo institucija koja prodaje, a umjetnik samo treba neto cijenu prebaciti u bruto i stvar riješena. To je ekonomski dobar potez, ali nema neku osobitu vrijednost i težinu, osim one menadžerske. Tek ako se ispostavi da je institucija dorasla zadatku i da zna kako koordinirati sve aktere na tom polju, umjetnici će profitirati. Najbolji su dokaz za to postojeće komercijalizirane kolekcije. Umjetnici koji svoja djela imaju u njihovom fundusu svoje radove već sad mogu prodati za viši iznos.
Je li to samo nevoljko spašavanje budžeta nakon uvida u to da država, eto više ne daje jer nema? Očito da je nevoljko jer ovo nije prva niti druga prilika da se jedan takav potez učini. Preciznije rečeno, ovo je posljednja prilika.
Možda se radi o buđenju prosvjetiteljskog žara u kojem bi oni koji mogu kupili radove i ponosno ih izložili u kakvoj privatnoj kolekciji? Ovo je jedna pretpostavka koju Franceschi priželjkuje. On u svom uvodnom eseju izražava i nadu da se u ovom društvu rađa jedna nova svijest u kulturi što se tiče odnosa društva prema ambicioznom pojedincu i suprotno. Međutim, važno bi bilo skrenuti pozornost na neke detalje toga društva koji jasno ukazuju da je to vrlo hrabra nada.
Teret socijalizma
To je društvo u kojem nova inteligencija (mislim prvenstveno na one prethodno nepoznate,a sada sve glasnije mlade intelektualce koji eksplicitno i implicitno zagovaraju oštri socijalizam i a priori pokapaju sve alternative). To je društvo u kojem sindikati na valu građanskog nezadovoljstva tvrde da je plaća predsjednika republike granica zasluženog i da sve što prelazi tu granicu predstavlja pohlepu koju treba ograničiti. Drugim riječima, narod se poziva da svojim osjećajem za pravdu odredi tko ima malo, tko puno, a tko previše i da slijedom toga odreže gdje je potrebno.
Znamo kako stvari izgledaju kada nastupi kolektivna svijest.
Sredina je to gdje u emisiji Otvoreno, voditeljica Hloverka Novak- Srzić bez veće zadrške konstatira u lice Emilu Tedeschiju da je tajkun (vjerojatno Novak-Srzić ne zna što znači tajkun, ali to ne mijenja na činjenici da se u emisiji koja ide u udarnom terminu stvara antipoduzetnička klima). U takvom društvu svoje kolekcije pokazuju samo hrabri i oni koji su ih već institucionalizirali i s njima izišli na tržište.
Kako u takvoj atmosferi krenuti s pričom o tržištu? Kako u takvoj atmosferi očekivati da netko za umjetničko djelo odreže par desetaka tisuća kuna? Jako teško!
Franceschi se također pita je li nacionalna izolacija problem zbog kojeg naši umjetnici nemaju veću vrijednost na inozemnom tržištu ili što našim kolekcionarima umjetnička djela internacionalnih zvijezda nisu financijski dostupna? Sigurno da izolacija nije pomogla. Sigurno je i to da cijene koje se postižu na razvijenim tržištima ne mogu biti pristupačne onima koji privređuju na sputanim tržištima. U svakom slučaju, dok je razloge protiv nacionalne izolacije vrlo lako naći, teško je domisliti se barem jednom koji bi išao njoj u korist. Također, bila bi to zanimljiva pojava gdje bi otvaranje tržišta većem broju umjetnika otežala umjesto olakšala poziciju.
Posljednji problem tog socijalističkog stajališta Franceschi također ispravno prepoznaje. On kaže da se tržišno eksponirani umjetnici nisu odazvali jer očito „ne žele provjeravati stečene pozicije“. Međutim, upitno je tržište tih umjetnika. Tržište u kojem nema osobite konkurencije, tj. zatvoreno i nekompetitivno tržište labilan je konstrukt koji će se urušiti kao kula od karata kada ga se institucionalno pritisne uvođenjem šire konkurencije, a to je upravo ono što HDLU sada radi. Ipak, potrebno je istaknuti i onu skupinu umjetnika koji jednostavno ne žele izlagati na salonu i na što imaju potpunu slobodu koju ne treba opterećivati pretpostavkama o razlozima.
Kulturne institucije kao svemirske sonde
Kultura ima to silom prilika pripisano joj mjesto da uvijek prva ostane bez novaca i posljednja ga dobije. Iz toga bi razloga kulturne ustanove mogli promatrati kao svojevrsnu tržišnu avangardu. Kao što se na nepoznati planet prvo šalje sonda kako bi ispitala atmosferu, tako kulturne institucije sramežljivo prihvaćaju tržište dok svi živi o njemu govore kao o prostoru obavijenom otrovnom atmosferom. Kulturne institucije prve su na udaru kada novca nestane, a izgleda da ga je sada zbilja nestalo.
Utoliko Franceschijeva izjava kako se svi trebamo okrenuti tržištu zvuči proročanski. Ipak, teško je povjerovati da je on zaista vidio budućnost. On je vidio sadašnjost koja još uvijek nije postala sadašnjost čitavoga društva. I nije da to krije. Istaknuti će da:
„budžet u kojeg se ne slijeva prihod ilegalnog tržišta, a koji skrbi i o socijalnim pravima umjetnika, doveden je do ruba financijskog kolapsa koji može dovesti do potpunog zaustavljanja današnjeg operativnog sustava kulture sa teškim posljedicama po egzistenciju umjetnika i razinu kvalitete života u Hrvatskoj.“
Je li teško društvenim intelektualnim elitama taj isti zaključak prenijeti i na druge sektore u kojima se svjesno blokira razvoj tržišta i gdje je očito da ga država ne može poduprijeti ili to čini izrazito nekvalitetno kao u slučaju obrazovanja?
Zbog svega napisanog, ovaj salon ima posebnu vrijednost pri čemu ne mislim na kriterij prema kojem su radovi odabrani. O tome neka prosudi tržište. Studenti, sindikati, radnici i svi koji još uvijek smatraju da je recept kakav sugerira Gorbačov sa sastojcima „državne intervencije“ i „vođe“ koji zna što treba, i to u velikim količinama, najbolje rješenje, neka promisle još jednom. Ako kulturne institucije uspiju zadržati osnovnu kontrolu nad tržištem kojeg su prizvale, sigurno će se izvući, ali za to će im trebati i svesrdna pomoć umjetnika.
Da, novac možda kvari ljude, ali svatko je slobodan ostati neiskvaren.
Objavi na društvenim portalima:
Ovo lupanje o slobodnom tržištu je nevjerovatno. Da si pročitao i jedan kritički tekst o posljedicama preobrazbe socijalizma u slobodno tržište možda bi shvatio da Gorbačovljev program je bio med i mlijeko napsram Rusije koju je stvorio Jeljcin. Recimo, za široke mase, uzmi Naomi Klein Doktrina šoka. To ti je jednostavno za čitati, nećeš se puno umoriti, hehehe Jer ova razina kao analize tržišta i ekonomije, moraš biti baš budala. Pa onda ova opaska o obrazovanju, jao jao
Povucena su mnoga pitanja, nisam siguran u svoju poziciju spram mnogih, ali nemogu ne pohvaliti svježinu u pristupu problemu. Iiznenađen jer sam već navikao na reakciju "u obranu svoje intelektualne časti" jedini komentar na članak o ovom salonu koji je izašao na 101-inici ilustrira ovu kroničnu pojavu. Što su tice namjere organizatora i pitanja koliko će institucija HDLU-a biti sposobna neznam, no činjenica je da je nužno da se nekakve incijative prema tržištu zapocnu. čestitke autoru