Nedovršeno Tijelo

Nedovršeno Tijelo

Autor Lena Franolić

Nedovršeno tijelo

Upravo karakteristike postmoderne – potreba za beskrajnom različitošću, dok objekt gubi simboliku i postaje znakom, koji se različito očitava ovisno o diskursu unutar kojega se nalazi - intertekstualnost, alegorija, ambivalentnost značenja i anomalija – u svijetu u kojem suvremeno društvo pojedincu ostavlja malo mogućnosti da osobno utječe na važne društvene odluke – dok mu nudi sliku izbora, utjecaja, tolerancije i važnosti, upućuju na tijelo - područje na kojemu se mogu iskazivati osobni stavovi i utjecaji. Ponovno otkriće tijela i u prošlosti se događalo u društvenim situacijama tranzicije i krize tradicionalnog morala, primjerice u antičkoj grčkoj¹. Tijelo je oduvijek bilo zastupljeno u umjetnosti: u portretima, skulpturi, kazalištu i plesu. Kazalište i ples tijelo koriste kao glavni medij izražavanja. Fotografija, film i video istražuju suvremene teme inspirirane promjenom kulturalnih perspektiva tijela kao npr. roda i identiteta. Eksperimenti umjetnika i teoretske spekulacije istražuju pitanja tijela i tehnologije.

Društvena konstrukcija tjelesnog iskustva

Na neki se način tjelesno čini tako stvarnim i temeljnim. Svatko od nas je tijelo zajedno sa svojim stanjima: užitak, bol, glad, seksualno uzbuđenje, umor i bolest osjećamo svakodnevno. No teoretičari kulture smatraju kako su te datosti ponešto iluzorne. Uobičajeno shvaćanje tijela nije jednostavno kao što se čini. Većina onoga što osjećamo i zamjećujemo društveno je konstruirano – naši seksualni identiteti, ugoda i bol, granice sebstva. Antropološka istraživanja pokazuju da se primjerice ono što se u jednoj kulturi smatra bolnim, u drugoj niti ne primjećuje².

Stare distinkcije muško/žensko, živo/mrtvo, prirodno/umjetno, tjelesno/netjelesno, ja/drugi, autonomno/kontrolirano, organsko/anorgansko sve više se zamagljuju. Shvaćanja poput odvojenosti kulture i prirode, čovjeka i životinje, tjelesnog i netjelesnog, muškog i ženskog više nisu prihvatljiva. Istraživačke tradicije poststrukturalizma i kulturalne teorije predlažu radikalni preokret temeljnih koncepata i pretpostavka znanosti poput biologije - ljuštenje slojeva kako bi se doprelo iza onoga što diktira uobičajeno razumijevanje. Focault tvrdi da je

"vrijeme da se zapitamo možemo li misliti drugačije no što mislimo, i zapažamo drugačije no što vidimo",

te da je

"to apsolutno potrebno ako uopće želimo nastaviti gledati i odražavati"².

Za neke je rod društvena konstrukcija. Judith Butler smatra da je tijelo promjenjiva granica, površina čija je propusnost regulirana politički, dok rod njegovoj površini daje unutrašnje značenje¹⁹. Ona propituje rod, nazivajući ga uvježbanom stilizacijom tijela ostvarenom kroz proces istovremenog ponavljanja i odricanja¹. Nismo stvoreni samo kroz ponavljanje naše različitosti, već i kroz odbacivanje povezanosti sa sveukupnim ostalim materijalom – spolnim, rasnim, klasnim, tehnološkim, mehaničkim, životinjskim, arhitektonskim i drugim. Teoretičari kulture naglašavaju kako je naše tjelesno iskustvo oblikovano medicinskim istraživanjima kao i socijalnim diskursom. Utjecaji poput SIDA-e, oglašavanja, novih medicinskih tehnologija, i debata o seksualnom ponašanju oblikuju mišljenje i iskustva ljudi.

Ovo se može čitati sukladno s teorijama alegorije gdje se značenje gradi iz odnosa sa različitim, ovisno o diskursu u kojem se nalazi. Kao u alegoriji značenja, a ovdje tjelesna obilježja (rod i spol npr.) nisu prethodno dana već podložna promijeni. Stoga, ako se tijela materijaliziraju kompulzivno potvrđujući svoje granice, a tjelesne granice nisu prirodno određene ili statične te se njihova čvrstoća treba stalno ponovno uspostavljati, imamo potencijal da svakim izrazom i kretnjom promijenimo svoje tijelo. Ovo nije naivno ignoriranje specifičnosti naših tijela već spoznaja da je ta specifičnost nastala kao posljedica spajanja: tjelesna subjektivnost nastala je kroz među-spolne, rasne, klasne, tehnološke i okolišne veze³.

Tijelo se pretvara u projekt osobnosti - izražaj osobne emocionalne potrebe. Anatomija više nije sudbina, već materijal za gradnju i redefiniranje. Društveno- kulturna proizvodnja tijela događa se doslovce pred našim očima. Razvoj bioloških i društvenih znanosti doprinosi viđenju tijela kao nedovršenog. Tijelo je stalno u procesu materijalizacije, nikada stvoreno ili dano već uvijek u procesu izgradnje iz nečega, modificirano voljom pojedinca te utjecajem društva i okoline.

"Materija nikada nije jednostavno inertna – već sačinjena iz istih sila i aktivnosti kao i svjesnost. Fizička materija ne razlikuje se mnogo od psihičke materije i u oba slučaja nije izvan utjecaja društva”³.

Utjecaj znanosti i tehnologije na novo poimanje tijela

Znanost i tehnologija izuzetno utječu na mogućnosti da promatramo, transformiramo i manipuliramo tjelesnim funkcijama i konceptima tijela. Suvremena je medicina, razvojem anatomije i tehnoloških naprava kojima je moguće vidjeti unutrašnjost tijela bez da se mehanički u njega prodire – tijelo učinila transparentnim⁴. Koje su implikacije viđenja onog što je nekoć bilo privatno? Biotehnologija i tehnologije koje vizualno prodiru u tijelo otvaraju tijelo neograničenom nadgledavanju i pristupu javnosti. Ovo vodi do viđenja tijela kao skupa međusobno povezanih dijelova – fragmentacije tijela. Tako fragmentirano tijelo moguće je otvoriti i promijeniti.

Nove tehnologije pripomažu uništavanju granica tijela. Biotehnologija potiče i redefiniciju subjekta. Što predstavlja rođenje kada su jajašce i sperma donirani, a embrio svoj život započinje u epruveti te se tek naknadno implantira u utrobu žene? Koje su tjelesne granice kada se koriste plastična kirurgija, aparat za slušanje, naočale, pacemaker i umjetni kukovi? Što se može, a što se treba učiniti u vezi sa sve većom moći tehnologije i znanosti da kontrolira organske procese? Što je sa ograničenjima transcendiranja tijela ilustriranim stvarnošću SIDA-e?

Kulturalna teorija istražuje kako djeluju različite metafore bolesti. Vojne metafore bolest opisuju kroz invazije i obrane, dok mehaničke metafore razvijaju različite načine konceptualizacije tijela – fragmentiranje tijela na zamjenjive dijelove, odvajanje tijela od uma te medicinske intervencije koje se ne temelje na intimnosti i povjerenju. Biotehnologija bilježenjem genetskog materijala ohrabruje fantazije o potpunoj kontroli. Iz navedenih se primjera može zaključiti da se kulturalna teorija protivi moći medicine i tehnologije. Sigurno je da poststrukturalisti više uživaju u seciranju diskursa moći, no istom se postupku može podvrgnuti alternativna medicina i duhovnost - nema ništa suštinsko u toj metodi. Donna Haraway u svojem Kiborškom Manifestu analizira fasciniranost znanosti za dominacijom i kontrolom, no ipak bilježi kako nove tehnologije sa sobom nose i nove mogućnosti. Kiborzi ne pružaju jasna čitanja svojeg spola i roda, već model za istraživanje čovjekovih mogućnosti slobodnih od stereotipnih kontrola kulture. Bionika predstavlja pokušaj povezivanja tehnologija sa aspektima živih sistema. Mnogi su suvremeni teoretičari intrigirani idejom kiborga. Istražuju se mogućnosti ukorporiranja tehnologije, no ideja kompletno integriranog kiborga još je daleko od realizacije.

Bioetika sugerira da znanstveni i tehnološki razvitak u biologiji i medicini donosi složena i uznemirujuća pitanja: tko ima pravo istraživati genetski profil osobe, što definira roditeljstvo, koje su etičke implikacije kloniranja ljudi, ima li klon svoja prava, ili kada je primjereno modificirati genetski profil. Službe zaštite i zakonodavstva potrudile su se razviti sisteme koji mogu identificirati i razlikovati osobe otiscima prstiju, skeniranjem mreže vena na ruci ili u mrežnici oka, verifikacijom glasa i termogramom lica, a razvijaju se i paketi kompjuterskih programa poput MindViewer-a koji na temelju glasa i rukopisa otkrivaju moguće skrivene motive osobe, njezine želje i potrebe te pružaju detaljne informacije kako se sprijateljiti s određenom osobom, utjecati na njezino ponašanje, pridobiti njezino povjerenje i kontrolu nad odnosom.

Umjetnici su se počeli baviti tijelom i novim medicinskim tehnologijama inspekcije i manipulacije. Neki umjetnici i teoretičari smatraju da tehnologija pruža mogućnosti dubljeg tjelesnog iskustva - možemo izgraditi naprave koje nam omogućavaju nova iskustva seksualnosti i senzualnosti, te se osloboditi standardnih definicija roda i ograničenja fizičkog tijela, dok drugi smatraju da taj bijeg nije toliko jednostavan kao što se čini. Dok jedni umjetnici slave tjelesnost, drugi je pokušavaju negirati, a neki čine i oboje istovremeno.

Tjelesnost i virtualnost

Sjena organskog tijela ocrtava se u virtualnoj stvarnosti i svakom iskustvu baziranom na telekomunikacijama. Koji je odnos između tjelesnog sebstva i tjelesnog drugog i što samo tijelo predstavlja u eri virtualne komunikacije i kiber prostora? Je li kiber seks perverzija ili ekspanzija čovjekovih mogućnosti?.

Kathleen Woodward u djelu From Cyborgs to Biological Time Bombs: Technocriticism and the Material Body tvrdi kako je tijelo preko više stotina tisuća godina, uz pomoć različitih alata i tehnologija povećalo svoju snagu i kapacitete kako bi se proširilo u vremenu i prostoru, te da po toj logici proširivanje tijela kulminira u nematerijalnosti samog tijela gdje tehnologija služi kao proteza – ekstenzija tijela, te na kraju istišće materijalno tijelo šireći njegovu sliku širom svijeta i čuvajući ju usprkos vremenu koje nemilosrdno protječe.

Paradoksalno je da se nove komunikacijske tehnologije i kibernetske mreže dok dopuštaju sve veću vizualnu pristupačnost dalekih krajeva svijeta kao i unutarnjih skrivenih dijelova tijela baziraju na tehnologijama koje se ne vide. Postoji čaroban, gotovo hipnotički odnos između sve veće želje za prevazilaženjem tijela i hipervizualnosti postmodernog društva spektakla i psihičkog svijeta kiber prostora. Iz psihološke ako ne i psihoanalitičke perspektive, mogućnost nepovredljivog i besmrtnog tijela naša je najveća tehnološka iluzija – tj. obmana.

| Ostali servisi ...