Animafest

Animafest

Animafest, 01.06 - 06.06.2010.

PRVI DIO
Ovogodišnji Animafest slavi jubilarnu dvadesetu godišnjicu. Festival, koji po mom mišljenju ima vrhunsku organizaciju, a ujedno i simpatičnu ležernost, ove godine nudi sveukupno 450 animiranih filmova. 

Projekcije se održavaju na tri lokacije, u kino Europi, kino Tuškanac te u kinu Movieplex gdje se održavaju i projekcije za najmlađu publiku.

Važno je naglasiti dolazak vrhunskih svjetskih majstora animacije, od Kojia Yamamura, Georgesa Schwizgebela, Christiana De Vita, Luisa Cooka do Frédérica Backa koji je ovogodišnji dobitnik Animafestove nagrade za životno djelo.

Osim pojedinih autora, publika će moći vidjeti i radove triju svjetskih animacijskih studija: ACME Filmworks, Folimage i Aardman.

Uz filmove, ove godine su i zanimljiva popratna događanja. Uz razgovore sa autorima, okrugle stolove, radionice za djecu i koncerte možda je najvažnije izdvojiti promociju knjige Ranka Munitića Strip, deveta umjetnost i predavanje Christiana De Vita koji je bio glavni crtač knjige snimanja u filmu Fantastični Mr. Fox redatelja Wesa Andersona.

Također u nedjelju, 6.6. u 11 sati, pod nazivom Animafest u vašem kvartu, u Centru za kulturu Trešnjevka i Međunarodnom centru za usluge u kulturi u Travnom održati projekcije filma Žablje carstvo francuskog studia Folimage. Smatram da je dobra ideja proširiti festival i na ostale dijelove grada i na taj način doprijeti do što šire publike.

U sklopu festivala održavaju se i dvije izložbe, jedna u galeriji ULUPUH o belgijskom stripu i animaciji, a druga u kuli Lotrščak gdje su predstavljena djela Dušana Vukotića.
Prvi dan u sklopu programa Velikog natjecanja bilo je predstavljeno 8 animiranih filmova, jedno šarenilo suvremene animacije, ali istaknula bi rad Beomsika Shimbe Shimirskog, koreanskog autora koji je predstavio svoj film Tajanstvena bolnica. Nadnaravno i čarobno putovanje tajanstvenom bolnicom sa šarenim strojevima i likovima koji su sve samo ne bezazleni preispituje naš pogled na tjelesnu ljepotu. Jednoj je djevojci ponuđen izbor između dvije inačice vlastita lica, “prije” i “poslije”. Dok pratimo njezin boravak u bolnici, zajedno sa njom otkrivamo kako stvari nikada nisu onakve kakve se čine. Drugi film koji bi spomenula je djelo Davida O'Reillyja, Reci nešto, molim te koji predstavlja originalan spoj eksperimenta i animacije, jedan par likova koji su smješteni u daleku budućnost, Mačke i Miša koji kao da su ispali iz neke videoigrice i iz tog okružja odjednom se našli upleteni u svoju problematičnu ljubavnu priču.

Od drugog dana bi izdvojila prvi dio retrospektive britanskog animiranog studia AARDMAN koji djeluju još od 1976. godine. Proslavili su se glinenim likovima i stop animacijom, a njihovi možda najpoznatiji likovi, Wallace i Gromit, su ujedno i jedan od najslavnijih animiranih parova. Bilo je osvježavajuće i inspirativno vidjeti njihova rješenja za reklame i kratke filmove, ali i zanimljiv spot iz 1986. za pjesmu Sledge Hammer Petera Gabriela. Toliko sam puta kao dijete zapanjeno zurila u taj video i iskreno nisam ni znala do nekidan kako su upravo AARDMAN ANIMATIONS zaslužni za taj vrhunski glazbeni spot.

U sklopu programa Velika panorama drugi dan u kino Europi bilo je prikazano opet osam filmova od kojih bi izdvojila Stvaranje oblaka, Marie – Helene Turcotte, film koji prati preobrazbu jedne djevojčice od djetinjstva do odrasle dobi. Jednostavnošću i profinjenošću crteža u tinti, autorica suptilno i nježno iznosi sve pojedinosti tog prijelaza. Drugi film koji je čista suprotnost od Stvaranja oblaka je film The chick, poljskog autora Michała Socha koji kroz efektnu kombinaciju crne, crvene i bijele boje radi stilizirane likove, a sama priča je o odnosu između muškarca i žene, o fizičkoj privlačnosti i njezinim posljedicama koje su prikazane na ironičan način.

Treći dan je u kinu Tuškanac održana promocija knjige Ranka Munitića, Strip, deveta umjetnost. Filmski kritičar Ranko Munitić (1943.-2009.) bio je među prvima koji su, još početkom sedamdesetih, upozorili na značaj stripa kao autonomnog oblika umjetničkog izražavanja, odnosno kao medija koji ima svoju povijest, estetiku, društveni, politički i sociološki karakter. Knjiga je prvi put objavljena 2006. u Beogradu, a sada se pojavljuje u proširenom izdanju, koje je priredio i uredio Veljko Krulčić. Moram priznati da jedva čekam da je pročitam i smatram da je trebalo napokon i kod nas prevesti taj „udžbenik“ , tj. prvi cjeloviti prikaz povijesti stripa jednog našeg autora. Na 300 stranica Munitić nas uvodi u priču o odlikama i značenju stripa, o autorima, karakterima, stilovima, ukratko o stripovskoj alkemiji. Možda ta knjiga inspirira i druge autore da pišu više o teoriji stripa i donesu još živosti na našoj strip sceni. Kod nas nedostaje dobrih i kvalitetnih knjiga koje na ozbiljan način pristupaju ovom mediju, ali knjiga Ranka Munitića je svakako odličan primjer studioznog i kontinuiranog bavljenja stripom.

I oduševio me ovaj citat Evelin Silero koji se nalazi na pozadini knjige:

„Pa ako je strip sposobniji od suvremene književnosti za utjelovljenje globalnih simbola i prototipa našeg doba, utoliko gore po tu književnost, no nemojmo to kao neku vrstu krivice prebacivati na leđa stripa.“ 

Od programu Velikog natjecanja trećeg dana izdvojila bi estonski film Ronioci na kiši autora Olge & Priita Pärna. Radi se o jednom roniocu i noćnoj zubarici. Njihovi su poljupci uvijek oproštajni. On svakodnevno mora roniti, ona radi čitavo vrijeme i jako je umorna, pa mora puno spavati. Čitava atmosfera je dosta nadrealna i naglašena je besmislenost, ali opet u cijeloj toj melankoliji njihova ljubav je ono što čini jedini smisao. Autori su koristili crno bijeli crteže i neobične kadrove za ostvarivanju ove zamršene, ali vrlo nježne priče. Drugi film koji mi se jako svidio je film nizozemskog autora Erika van Schaaika Fantom u kinu. Priča počinje kao početak jedne filmske projekcije, ali uvijek iznova se nešto zakomplicira sa filmskom trakom, pali se svjetlo iza platna, a publika svjedoči borbi između vlasnika kina, radnika u zahodu i tehničara. U nastojanju da opet pokrenu projekciju, glavinjaju po svojim prostorijama iza platna. Svakom od tri lika pripada po jedan dio ekrana. Gledatelji postaju voajeri koji su došli pogledati jedan film, ali umjesto toga gledaju u neočekivani prizor. Upravo ideja o vertikalnoj podjeli ekrana na tri dijela i korištenje silueta da se suptilno naglasi distanciranost izmišljenih likova koji žive „tamo negdje iza platna“ je jako originalna i mislim da će ovaj film dobiti dosta pozitivnih kritika.

Četvrti dan je počeo i znam da će biti jednako zanimljiv kao i prva tri. To je ono što je prekrasno kod ovog festivala, ne samo da uvijek ispuni vaša očekivanja, već ih i nadmaši.

Animafest vas zove.

Nastavak slijedi... 



Objavi na društvenim portalima: