Trešnjevački salon
Trešnjevački salon
Salon, po definiciji Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića, označava kružok, druženje probranih članova u zatvorenom, privatnom, izdvojenom prostoru. Kao pojam, krajem 19. stoljeća salon označava umjetničku manifestaciju koja podrazumijeva izlaganje odabranih ''salonskih'' umjetnika u odnosu na one koji istupaju iz trenutačne mode ponašanja, pa stoga i dolazi do pojave tzv. odbačenih.
Suvremene prakse demokratiziraju umjetnost kao takvu, pa time i sam pojam salona, u povijesnom smislu, gubi elitistički hermetičan karakter. Tada se salon okreće novim konceptualnim tendencijama proširujući polje djelovanja i ohrabrujući se u avangardnim pristupima. Iako bitno drugačijim sadržajem, njegova forma ostaje zatvorena kako definicijom, tako i prostorom propagirajući ponovno, sada djelujući unutar novog obrasca, princip odabranih i izdvojenih, nedodirljivih.
Reinerpretirajući sam pojam, Trešnjevački salon samim svojim imenom naglašava lokalni karakter izložbe komunicirajući izravno s realnim i osobnim prostorom svakog Trešnjevčana. Prezentirajući radove nastale u direktnoj relaciji s javnim prostorom kvarta, intervencijom u njegovo tkivo i preuzimanjem konteksta, on briše granice galerije miješajući umjetničke i neumjetničke prostore i sadržaje. Konzervirajući ono svakodnevno, utilitarno i umjetnički bezvrijedno u klasičnom smislu, izložba istovremeno izmješta galerijiski sadržaj u javni prostor predajući ga životu i djelovanju sredine.
Ideja izložbe nije konačnost i prezentabilnost umjetničkih radova, već konstantna komunikacija, proces i promjena koja se inspirira lokalnim kontekstom i fluktuira zajedno s njim. Svaki umjetnik individualno gradi sliku izložbe kao što svaki stanovnik gradi sliku kvarta. Ono subjektivno u oba prostora povezano je upravo kontekstom sredine.
