Jakuševački most ( Crveni most)
Jakuševački most ( Crveni most)
Bivši Savski kolni most izgrađen 1892. za vrijeme Austro-Ugarske, premješten je ovdje 1938. godine izgradnjom novog Savskog mosta, danas pješačkog. U pogonu kao kolni most bio je od 1942. do 1974. kada je odmah pored njga izgrađen Most mladosti. Tzv. Crveni most, nazvan tako zbog svoje čelične zakivane konstrukcije urušio se u Savu pri naletu visokog vodostaja 1990., gdje je ostao ležati sve do 2006. godine, nakon čega nestaje bez ikakvog spomena o tome što mu se dogodilo.
1892., u vrijeme Austro-Ugarske, izgrađen je Savski kolni most s drvenim kolnikom i čeličnom zakivanom konstrukcijom te kamenim obalnim i riječnim stupovima. Mostovne mogućnosti su postajale premale pa je 1909. drveni pomost, tj. kolnik izmjenjen armirobetonskim pločama i kolnikom od lijevanog asfalta. Moderna vremena i prijevoz su zahtjevali jači i veći most pa je sredinom 30-tih godina 20. stoljeća određena izgradnja posve novog Savskog mosta na kamenim stupovima starog mosta. 1938. je započelo preseljenje na novo mjesto u produženju Držićeve ulice, u smjeru Jakuševca na desnoj obali Save, po čemu je i dobio svoje prvo ime: Jakuševački most. Svoje drugo, popularnije ime „Crveni most“ je dobio zbog svoje karakteristične crvene boje. Bio je u upotrebi sve do 1974., a visoki vodostaj ga ruši u vodu 1990. U vodi trune sve do 2006. kada mu se gubi svaki trag.
Taj izuzetni primjerak hrvatske tehničke kulturne baštine je imao 4 otvora veličine oko 55 metara, širok svega 6 metara i bio dimenzioniran za opterećenje dvijema kolima po 12 tona težine te stiskom ljudi od 400 kg/m².
Stari okolni stanovnici se sjećaju da je baš preko njega prometovala prva autobusna linija za Novi Zagreb koja je polazila sa Kvaternikovog trga. njegova uloga kao aktivnog kolnika istekala je 1974. kada je zamijenjen sa novijim verzijom, današnjim Mostom mladosti.
Postojali su planovi da se most obnovi, preseli na jezera Jarun ili Čiče i prizna kao dio hrvatske tehničke kulturne baštine, no sve je te planove preduhitrio potop. Ono što je ostalo od njega su tragovi nosača i pristupni putovi, južni nedaleko od Mosta mladosti, a sjeverni pored obiteljske kuće par desetaka metara nizvodno od Držićeve ulice. Njegovi starinski crveno obojeni lukovi su sada ostali samo u sjećanju ponekih i prava je šteta da se takav primjerak hrvatske, zagrebačke i tehničke povijesti nije iskoristio i što se tako lako odbacio.
